« Prosinac 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
Jedna od mnogih prednosti XVI. gimnazije su česte terenske nastave. Takva jedna bila je u dvanaestom mjesecu kada su učenici drugih, trećih i četvrtih razreda krenuli prema Pragu.
Pogledajte fotografije s izleta
Kako u XVI. gimnaziji nikada ne nedostaje dobre atmosfere, tako je bilo i u autobusu. Puni energije, prije nego što smo i trepnuli, stigli smo u mali češki grad Telč. Gradić svoju malu površinu i populaciju od ni šest tisuća stanovnika nadoknađuje karakterom. Zbog prostranog glavnog trga i izvrsno očuvanih baroknih pročelja, rijetko bi tko ostao ravnodušan.
Iduća destinacija bio je glavni grad Češke – Prag. Stigavši, odmah smo krenuli u razgledavanje. Popodnevno razgledavanje Praga od nekoliko sati i cijelonoćni put nisu bili dovoljni da sve izmore tako da je većina navečer uspjela dobiti dojam i o noćnom životu u Pragu.
Poslije doručka, neumorno se krenulo dalje u razgledavanje. Nakon obilaska turističkih znamenitosti pod vodstvom lokalnog vodiča, slobodno vrijeme je više-manje iskorištavano za posjet karakterističnim ugostiteljskim obrtima.
Nakon kratkog noćnog odmora, ujutro smo krenuli za Poljsku. Prva destinacija u Poljskoj bila je Auschwitz. Osim što smo štošta naučili posjetivši najveći i najstrašniji koncentracijski logor nacističke Njemačke, posjet nas je naveo i na razmišljanje.
Pedeset kilometara od logora nalazi se bivši glavni grad Poljske – Krakow. Krakow je grad s najvećim srednjovjekovnim trgom, te je kao i Telč pod zaštitom UNESCO-a, no nas je pomalo čak i razočarao zbog toga što smo ga vidjeli u ponedjeljak navečer kada je rijetko tko na ulici, a malo klubova uopće radi. Naravno, učenici XVI. gimnazije se ne predaju pa smo uz malo truda i tamo našli odličnu zabavu i super se proveli.
Sljedeći dan posjetili smo rudnik soli Wieliczka. Rudnik je pun velikih dvorana i skulptura načinjenih od soli. Umornima od prošle večeri razgledavanje je došlo kao solna ranu, ali čak i njima sigurno nije bilo žao što su ga vidjeli.
Vračajući se u Zagreb, party u autobusu imao je dva floora. Na prvom su se pričali vicevi koji su svako malo razbuđivali umorne učenike, a na drugom je flooru bio glazbeni party uz obilje bezalkoholnih pića s ponajviše klasičnom glazbom uz poneku baroknu suitu.
Profesorica Franić i naša draga vodičica Morana povele su nas, učenike XVI., V., Klasične, XV., XVIII., gimnazije u Zagrebu te učenice iz I. Gimnazije u Varaždinu na nezaboravno putovanje u Francusku. Bilo je to neposredno nakon završetka prošle školske godine, 12 dana, od 16. do 28. lipnja 2012.
U beskrajno dugoj vožnji kroz Sloveniju i Italiju smo stekli pregršt novih prijatelja iz drugih škola. Naše prvo odredište je bio Grenoble. Nakon kraće šetnje povijesnom jezgrom grada u kojoj smo saznali temelje Republike Francuske „Liberté, Égalité, Fraternité“ došli smo do žičare kojom smo se uspeli na vidikovac Bastille s kojeg se pruža pogled na grad te alpske vrhove uključujući Mt Blanc. Nakon kraće avanture u tramvajima smo krenuli prema Vichyju. Izašli smo ispred međunarodne škole CAVILAM te smo neizvjesno iščekivali naše obitelji domaćine kako bi nas odveli u naš novi dom. U većini obitelji su već bili učenici iz raznih država. U Vichyju smo se zadržali 5 dana gdje smo išli u školu te imali razne aktivnosti. To nije bila tipična nastava već zabavno te interativno proširivanje našeg znanja francuskog jezika. Svakog dana smo imali pauzu za vrijeme koje smo ručali i samostalno razgledavali grad, a nakon nastave su za nas bile organizirane svima zanimljive aktivnosti kao što su: razgled grada uz lokalnog vodiča, degustacije regionalnih specijaliteta te kino projekcija francuskog filma. No, svima nam se posebno svidio izlet na ugasli vulkan Puy-de-Dome te Fête de la Musique. Fête de la Musique je festival glazbe koji se održava diljem Francuske i svijeta na kojem smo se ludo proveli. Nakon posljednjeg ručka u Vichyju krenuli smo prema sjeverozapadu u Quiberon. Neki su tada prvi puta stupili u kontakt s ostatkom svijeta dodirnuvši Atlantski ocean. Sljedeći dan smo posjetili Carnac s njegovih 3000 megalita iz neolita. Nakon zagonetnih stijena smo stigli u Locronan, najljepše selo Bretagne u kojem vrijeme kao da je stalo. U jednoj od kamenih kuća smo uživali u tradicionalnim francuskim palačinkama – crêpes. Nakon što smo zabundani otišli iz friškog Locronana, stigli smo na Côte de Granit Rose na kojoj smo se skinuli do granica pristojnosti te se zguštom okupali u veličanstvenom Atlantskom oceanu. Navečer smo stigli u Saint Malo u trenucima kada je Francuska gubila od Španjolske europskom nogometnom prvenstvu. Nakon zastrašujuće i romantične noćne šetnje po zidinama starog grada svratili smo u irsku pivnicu i popili legalni sok od jabuke. Sljedećeg jutra smo stigli do čarobnog Mt St Michela. To je predivno mjesto s najvećom amplitudom plime i oseke u Europi. Tamo se nalazi veliki benediktinski samostan koji nas je unatoč kišnom vremenu ugodno iznenadio i poslužio kao inspiracija za naše maštarije o životu u dvorcu. Istog dana smo navečer stigli u Pariz. Prije večere smo panoramski razgledali grad autobusom gdje se najviše istaknuo obelisk na kraju avenije Champs Elysées kojom smo kasnije i prošetali. Imali smo priliku diviti se noćnom Parizu i osvjetljenom Eiffelovom tornju kojeg smo sljedeće jutro i posjetili. S njega se pruža divan pogled na cijeli Pariz. Od ostalih znamenitosti smo vidjeli crkvu Notre Dame, muzej Louvre, operu Garnier, Hotel National des Invalides, la Grande Arche, Arc de Triomphe i druge. U sumrak smo se zaputili prema brdašcu Monmartre koje je utočište mnogih slikara i drugih umjetnika. Putem smo prošli pokraj čuvenog Moulin Rougea gdje smo se s veseljem fotografirali. Na Monmartreu se nalazi bazilika Sacre Coeur. Od tamo se također pruža pogled na cijeli Pariz. Sljedeći dan smo posjetili Forum des Halles i Kulturni centar Pompidou. Popodne smo se zaputili prema Strasbourgu u koji smo stigli u kasne noćne sate pa smo imali priliku vidjeti light show na drugoj najvišoj katedrali u Francuskoj. Nakon noćne vožnje prema Hrvatskoj, zaustavili smo se u Münchenu u kojem smo obišli važnije znamenitosti te se ubrzo uputili prema Zagrebu. Tog čemernog popodneva kad smo se vratili, na red je došao dirljiv oproštaj od novostečenih prijatelja. Nadamo se da ćemo doživjeti još puno ovakvih iskustava J
Dominik Bunjan i Sara Octenjak, 2.e
London je grad koji vas vrlo lako može oduševiti. Nemojte misliti da podcjenjujem sve predivne londonske znamenitosti koje smo obišli, ali mene je oduševio prvenstveno muzejima, kazalištima i cijenama knjiga.
London broji preko 240 muzeja potpuno različitih „žanrova“ – od velikih nacionalnih muzeja koje smo posjetili do malih privatnih muzeja, od kojih je najslavniji onaj Sherlocka Holmesa. Na sreću, imali smo priličnu slobodu tijekom obilaska muzeja, tako da se svatko mogao odlučiti koji će muzej, od ponuđenih, posjetiti ili muzej zamijeniti Starbucksom. Svaki muzej, a posjetio sam ih četiri, potpuno je različit, no jednako privlačan. Natural History Museum podijeljen je u četiri velika odjela koji prikazuju povijest Zemlje, brojne životinje koje je na svojim putovanjima otkrio Charles Darwin, ljudsko tijelo i sve njegove tajne, dinosaure u prirodnoj veličini i brojne druge zanimljivosti. Victoria and Albert Museum ( V&Ą ) je muzej nešto klasičnijeg postava, ali privlači gotovo jednaku količinu ljudi u svoju kolekciju zlata, srebra, nakita, orijentalnih dekorativnih predmeta, kazališnih kostima i suvremenog dizajna. National Gallery čuva neke od najvrednijih slika, među kojima su i slavni Van Goghovi Suncokreti te portret zaručnika Amolfini Jana van Eycka. Na posljetku , British Museum je moj ( zasad ) najdraži londonski muzej s predivnom kolekcijom antičkih umjetnina, a u kojem nema gotovo ničega što je doista britansko.
Londonska kazališta posebna su priča – od rekonstrukcije renesansnog Shakespeareovog Globea do Playhouse Theatera u kojem smo gledali mjuzikl. London je doista grad koji živi kazalište. Sedamdeset posto reklama koje smo vidjeli u podzemnoj željeznici bile su za slavne mjuzikle na West Endu, među kojima su i neke od najdugovječnijih predstava na svijetu. „Mišolovka“ Agathe Christie na West Endu igra već punih 60 godina, a mjuzikl „Les Miserables“ „samo“ 26 godina. Mi smo imali priliku pogledati mjuzikl malo novijeg datuma , „Rainboats and Petticoats“ koji je, defintivno, bio jedan od najljepših trenutaka našeg putovanja.
Ono što je za neke bio Portobello Road i Oxford Street, to je za mene bila Charing Cross Road i Greenwich Market, gdje sam knjige kupovao na različitim akcijskim ponudama kakve biste kod nas inače našli samo na splitskom pazaru.
Na posljetku, valja spomenuti Smart Russell Square Hostel u kojem smo prenoćili u sobama sa osam, odnosno devet kreveta. Iako je bilo prilično teško priviknuti se na te očekivane uvjete, uspjeli smo se snaći i sam hostel iskoristiti na najbolji mogući način. Komfor je riječ koju definitivno trebate zaboraviti prilikom ulaska u hostel, ali - najjeftiniji ležajevi koštaju 10 funti, što je cijena koju u centru Londona nećete tako lako dobiti.
Hrvoje Korbar, 2.c
Miran i povučen razred, rekli bi neki. Odlični i vrijedni učenici, rekli bi drugi. Veseli i nasmijani prijatelji, rekli bi treći. Trenutno to ne bi rekao više nitko. Šalim se malo, dokazali smo sve što su o nama naslućivali, razuvjerili one koji su sumnjali i „potvrdili da smo odgovorne mlade osobe koje se znaju brinuti za sebe, a prije svega, i za sve oko sebe“, kako bi rekao naš razrednik profesor Brajica.
Krenuli smo kasno u petak. Zapravo u subotu. Nismo se mogli dogovoriti je li petak ili subota, jer je bila ponoć. Vozili smo se mirno, malo smo odspavali, malo smo pjevali, malo smo jeli, puno puta stali, puno puta dovikivali, puno puta se smijali. Nakon vrlo brzih i bezbolnih 11 sati vožnje, umorni i znojni stigli smo u predivan i očaravajući grad Prag, Prague ili Praha, kako god želite. Prvi problemi, ali beznačajni i maleni kada pogledate na sve dobre strane ovoga izleta, pojavili su se pri kupnji. Krune, kune, euri, dolari, lire, funte, švicarci, sve nam se pomiješalo. Dijeliti cijene sa tri da bi izračunao koliko bi sendvič koštao u kunama u Zagrebu, ili pak dijeliti pa množiti sa sedam da bi znao koliko eura trebaš dati, bio je pravi challenge accepted. Ubrzo nam je dosadio, a nedugo nakon toga počeo nas i živcirati. Predivan grad i predivni lju... šalim se. Prvoga dana, a bome ni ostalih, nismo vidjeli niti jednog Čeha, niti jednu Čehinju. Puno turista, puno „naših ljudi“ – Balkanaca, koji rade u pekarama i prodavaonicama, pred kojima su naši snovi o bezopasnom komentiranju na našem lijepom hrvatskom, pali u vodu. Talijana gdje god se okreneš, blijedih Engleza, veselih Kineza, (rimuje se!) bogatih Amerikanaca, ali nigdje Čeha! Umorni i iscrpljeni, pregledali smo znamenitosti i uživali na ugodnih 31°C.
U hotel smo stigli s prevelikim očekivanjem, jer smo se poprilično razočarali kada smo ušli u sobe. Razrednik je plakao, tješili smo ga da je moglo biti i gore. Šalim se, nije, bio je jako hrabar, što je teško kada si sa 28 djevojaka i s profesoricom Ille u nepoznatom gradu. To je 29 žena, a samo 4 muškarca! Vremena slobodnog smo imali puno, na čemu smo profesorima beskrajno zahvalni. Imali su puno povjerenja u nas, trudili smo se svu dobrotu vratiti, jer im to nikada nećemo zaboraviti.
Umor i nervoza su nestali kada smo krenuli prema poznatom disko klubu na 5 katova: Karlovy Lazne. Nezaboravan izlazak! Naravno, sve tri noći, spavali nismo. Cijelu noć smo se smijali, pjevali, naše sobe u koje je stalo cijelo društvo postale su privatni disko klubovi (tihi disko klubovi, nismo pretjerivali, pazili smo!), a hodnici trkaće staze. Svako slijedeće jutro, na doručak smo silazili sve umorniji, ali nikada manje uzbuđeni. Metroom i tramvajima,vozili smo se kao da smo naši, gradom šetali kao da je naš, u dućanima plaćali kao da su naši, sve je postalo naše. Vltava nam je sporo tekla i sporo smo se vozili, jer smo sve htjeli vidjeti i doživjeti odmah i sad. Kazne za vožnju bez karte pojedinci su skupo platili, skupe kave u skupim kafićima iznenadile su mnoge i na kraju smo naučili paziti i provjeriti sve što radimo, korisitimo i kupujemo. Naučili smo brojati do 28, čitati na češkom, dijeliti sa tri. U Zagreb smo ušli pjevajući, veseli, ali i pomalo tužni, vrlo umorni i jako zadovoljni.
Ponovit ćemo ovo, obećajemo vam!
Cvita Pastuović, 2.a
Kao i svake godine do sada prof. Kauzlarić organizirala je terensku nastavu iz geografije. Poučeni iskustvom prvoga razreda, svi smo jednoglasno odlučili da želimo ponoviti izlet u grad balkanskog Istambula – Sarajevo, grad iznimne povijesti, druželjubivih i susretljivih ljudi, najboljih ćevapa i baklava te nezaobilaznog noćnog života.
S obzirom da je polazak prema našoj destinaciji bio u sitne noćne sate, svi smo vrlo brzo utonuli u san (osim onih uzbuđenih i nadobudnih koji pred Sarajevo nisu znali za sebe). Stigli smo rano ujutro te smo odmah pošli razgledavati znamenitosti grada, jer je ulazak u hotel bio moguć tek kasnije popodne. Ubrzo smo ipak uspjeli izvesti vodu na svoj mlin tako da smo već oko devet ujutro sjedili po ćevabdžinicama i buregdžinicama, puneći svoje prazne želučiće najboljim sarajevskim suvenirima. Kada je došlo vrijeme za polazak u hotel i raspodjelu po sobama, nastala su tipična komešanja o tome tko će s kim biti u sobi ili da slučajno sobe ne bi bile predaleko udaljene jedna od druge (nama mladima je zbilja strašan problem napraviti tri koraka više nego što smo imali u planu). Naravno da je to u konačnici potpuno nebitno, jer se svi međusobno družimo i od silnog hodanja po tuđim sobama zaspimo u krivoj i zaboravimo koja je uopće bila naša. Nakon što smo se napokon smjestili u ''naše'' sobe – koje su pet minuta nakon otvaranja putnih torbi postale brlozi – dio učenika je počeo s laganim zagrijavanjem atmosfere za noćni izlazak, a dio je entuzijastično pokušao spavati, što je bilo nemoguće jer je prvi dio učenika ipak nadvladao mir i tišinu. Nakon što se atmosfera u hotelu već poprilično zagrijala, uputili smo se prema povijesnom i kulturnom centru grada – Baščaršiji. Ondje su nas čekali profesori, koji su nas svojim budnim očima dobro izanalizirali, te smo u dogovoru s njima mogli dalje krenuti s podizanjem atmosfere u sarajevskim noćnim klubovima. Neki od nas su već znali gdje se mogu naći dobri ćevapi i dobar burek ovako kasno navečer. Isprobavši i iskusivši čari Sarajeva te iscrpljeni od petosatnog zagrijavanja, neki su se već počeli prijevremeno vraćati u svoje odaje, dok su oni najjači ipak ostali do kraja (i još preselili tulum u svoje sobe). Dizanje ujutro bilo je ipak, malo teže nego što smo zamislili. Mnogi nisu čuli niti budilice niti kucanja po vratima, tako da su kucanja ubrzo postala nabijanja, a uz to smo morali još i upotrijebiti svoje glasiće kako bi se naša gospoda prijatelji udostojili pojaviti na doručku. Razočarani što nam u hotelu za doručak nisu priredili burek i ćevape, otišli smo se po zadnji put pozdraviti s hranom koju još dugo nećemo okusiti. Uz brzinski doručak, rastrčali smo se po dućanima kako bismo kupili baklave, rahatlokume i razne druge slastice koje će nas u Zagrebu svojim mirisima i okusima barem nakratko vratiti u Sarajevo. Nakon što smo se smjestili u busu, vrlo smo brzo počeli jesti sve kolače koje smo prethodno kupili, tako da smo naše roditelje mogli iznenaditi samo s polovicom. I kao što to uvijek biva, najbolji dio izleta je u busu i to će uvijek tako ostati. Glazba, pjevanje, vicevi našeg prijatelja Alena Lipovića... Sve se to orilo do samog Zagreba.
Još su se dugo nakon izleta prepričavale priče o kojima svjedoče i fotografije koje nisu za svačije oči. Ovakvi su izleti najbolji način da se svi međusobno zbližimo i dobro zabavimo te da vidimo profesore u nekom drugom svjetlu i bez stresa razgovaramo s njima o svakodnevnim stvarima. Hvala profesorima što su izdržali s nama, a i hvala učenicima što su sve dobro prikrili, pa su posljedice bili minimalne.
Karla Petrač, Helena Gradiški, 3.e
Iitalija! Zemlja ljubavi, stakla, dobre hrane i jedno od najljepših mjesta na svijetu! Divna destinacija za odlazak na prvi srednjoškolski izlet. Jer ipak, to će biti nešto što ćemo zauvijek pamtiti, tko zbog same Venecije, tko zbog onog što se tamo odvilo, a tko zbog samog društva. Za većinu nas koji smo se tamo našli, bilo je to jedno posebno putovanje. Za promjenu, umjesto da se držimo za ruke ili ganjamo uokolo svoje razrednike imali smo pravo pošteno dopuštenje... NE! Ispravak! Imali smo pravu poštenu zapovijed da se krenemo gubiti po samom srcu Venecije! Da sami istražujemo što nas zanima ili da jednostavno sami sjedimo po strani i gledamo u more.
I moram priznati, to nam je itekako koristilo. Osim što smo lutali po dućanima (i naravno, samoj Veneciji) veliki uspjeh bio je ponovno okupljanje, kada smo se na početnu točku vratili apsolutno svi. Čak se i usuđujem reći da se nekoliko nas snašlo bolje u Veneciji nego u svom rodnom gradu.
Iscrpivši bogatu povijesnu baštinu Italije, iz crkava, kipova i čega sve ne, još smo neko vrijeme slušali o tome gdje je i na koji način Venecija izgrađena i kako bi svijet uskoro mogao izgubiti taj divan grad zbog njegovih slabih temelja.
Zatim nezaobilazno hodanje po dućnima, koje nam je praznilo džepove, ali smo barem u njemu uživalim kao i u fotografiranju svega što smo stigli!
Polaganim pristizanjem večeri i mi smo stigli u hotel. No kao i uvijek, zabava je počela tek kada su zastori pali i vrata naših soba se pozatvarala. Osim soba, pristup smo imali i pješčanoj plaži u blizini hotela, gdje se dio zabave odvijao, a planiran je bio i odlazak u klub. Pokušavajaći se sporazumijeti s nekolicinom djevojaka koje su prolazile plažom i pitati ih kakav je klub u koji smo trebali ići i jesu li tamo bile, bili smo prisiljeni koristiti sve jezike koje smo znali, a i govor tijela. Sve to kako bi nakon samo par minuta iste te djevojke prošle dalje i pitale jedna drugu „A kaj su oni nas uopće pitali?“ na jasnom i glasnom hrvatskom jeziku.
Na sam dan povratka u Zagreb, posjetili smo otoke Burano i Murano. Poznate po proizvodima Burano čipke i Murano stakla, gdje smo uspjeli sami svjedočiti proizvodnji jedne staklene skulpture i još dali finalnog oduška našim dovoljno izmučenim džepovima. A Burano, on nam je više nego po proizvodima od čipke ostao u sjećanju kao šareni otok. Poput nekakvog prizora iz filma, svaka kućica bila je druge boje i tako su se nizale, jedna za drugom duž cijelog grada dajući prijateljski šarm cijelom otoku.
Dakle, sve zajedno, osim golubova kamikaza i njihovih vječnih atentata na učenike i profesore i par neuspjelih pokušaja da ukrademo gondolu, sve je prošlo u najboljem redu. A za kraj putovanja smo kao prava hrvatska mladež zadnji talijanski obrok pojeli u McDonaldsu.
Nikome nije smetalo što je 17. prosinca 2011. hladan i tmuran zimski dan. U vrijeme kad smo kretali iz Zagreba, još je rudjela zora. Uputili smo se u Budimpeštu, glavni grad Mađarske, poznat po svojoj bogatoj povijesti.
Nekoliko sati u autobusu i zastoji na granici prošli su neprimjetno uz odlično društvo, odličnu glazbu i odličnu pratnju naše razrednice Jelene Bekić, profesora Deana Brkića i vodiča uvijek spremnog na zabavu.
Po dolasku smo odmah krenuli u razgledavanje, a čak ni dva dana nisu bila dovoljna kako bismo vidjeli sve ljepote grada. Slobodno vrijeme smo proveli u Váci ulici, prepunoj trgovina i zanimljivih izloga. Isti smo dan posjetili i raskošnu Crkvu Sv. Matije, šetali centrom grada koji je bio pun zahvaljujući prigodnim božićnim sajmovima. Polako je padala noć, a mi smo Andrássy ulicom, prepunom ekskluzivnih trgovina, došli do Trga heroja, jednog od najimpresivnijih otvorenih prostora u Budimpešti, a ujedno i najpopularnijih i najvećih. Njegov znamen i ljepotu teško je stisnuti u nekoliko rečenica pa ću samo reći kako smo se ondje dugo zadržali s fotićima.
Već vidno umorni, došli smo do hotela, ali tu nismo stali. Ploveći brodom po Dunavu, vidjeli smo ljepote osvijetljene Budimpešte noću.
Sljedeće jutro se vidjelo tko nije oka sklopio, ali to nikoga nije spriječilo da se ponovo super zabavimo. Još malo razgledavanja i slobodnog vremena za shopping i kao šećer na kraju, neki od prefinih napitaka u nezaobilaznom Starbucksu koji su nas ugrijali od hladnog vjetra.
Rano poslijepodne je proletjelo i bližilo se vrijeme za povratak kući.
S nekoliko vrećica više nego jučer i puno novog iskustva, krenuli smo put Zagreba. Usput smo otišli do najvećeg jezera središnje Europe, Balatona, odnosno Blatnog jezera gdje smo jeli u obližnjem restoranu.
U kasnu nedjeljnu večer vratili smo se u Zagreb.
Daria Čulo, 1.d
Asocijacija na XVI. gimnaziju uvijek je bila - velik broj putovanja. Ovog prosinca, učenici talijanskog jezika imali su priliku odvažiti se na jedno takvo putovanje. Uz pratnju profesorica Jelene Bekić, Davorke Franić ,Ivane Skvrce Kramarić i ravnateljice Nine Karković posjetili smo tri prekrasna talijanska grada.
U rane jutarnje sate, 19. prosinaca, krenuli smo prema Bologni, gradu studenata. Nakon napornog puta, konačno smo stigli na naše odredište i odmah se uputili u šetnju ulicama i upoznavanje mnogobrojnih crkava i gradskih tornjeva. Posjetili smo Pinakoteku i vidjeli djela poznatog Raffaella. Dobili smo i slobodno vrijeme za razgled grada tijekom kojeg je većina posjetila sajam čokolade, koji se odvijao taj tjedan.
Sljedećeg dana uputili smo se prema Ferrari, gdje smo boreći se s gustom maglom i hladnoćom, cvokotavih zubi, čekali da pogledamo izložbu ˝Lude godine – Pariz Modiglianija, Picassa, Dalíja od 1918. - 1933.˝. Kratko smo prošetali pustim gradom i među ostalim znamenitostima vidjeli Dvorac obitelji D'Este ( Villa d'Este ). Poslije podne smo razgledali mali gradić Montagnanu u kojem se održavao sajam antikviteta. Umorni i praznih novčanika, ali zato puni lijepih sjećanja, vratili smo se u Zagreb.
Petra Očinić,3e
Bilo je to 22.10.2011. godine. U ranim jutarnjim satima uputili su se treći razredi naše škole na dvodnevni izlet u Bratislavu i Beč. Prva postaja bio je Beč. Autobusom smo prošli kroz poznatu bečku ulicu Ringstraße da bi se nakon toga uputili u Hundertwasserhaus - stambenu, šarenu i neobičnu zgradu koja je jedna od najkreativnijih i najposjećenijih građevina u Austriji. Tu smo se zadržali dovoljno dugo kako bismo kupili koji suvenir i zaputili se prema Bratislavi.
U Bratislavu, oko 60km udaljenu od samog Beča, stigli smo u rano poslijepodne. Preko Nový mosta došli smo na istočnu obalu grada sa znamenitom povijesnom jezgrom i dvorcem odakle se pruža predivna panorama na zapadni dio grada i gdje smo iskoristili priliku za slikanje, dok je još bio dan. Zatim smo posjetili glavni i relativno malen trg, a nakon toga dobili slobodno vrijeme za kupovinu i odmor. Bratislava se nije baš iskazala kao mjesto za kupovinu pa nas je više završilo na odmoru uz kavu i naravno, u McDonald'su. Noćili smo u hotelu nedaleko od centra Bratislave, a večer proveli zabavljajući se u jednom klubu, dok su neki, pak, spavali.
U nedjeljno jutro krenuli smo u Beč. Prvi na programu bio je predivni barokni dvorac Belvedere koji u stražnjem dijelu ima velik park i šetnicu kojom smo se imali prilike prošteti. Nakon toga, posjetili smo sami centar Beča - poznatu Katedralu Sv. Stjepana, Kraljevsku palaču Hofburg, Gradsku vijećnicu i dva poznata muzeja koje Bečani zovu blizancima zbog svoje sličnosti u arhitekturi. Budući da je bila nedjelja, slobodno vrijeme nismo znali kako iskoristiti osim odlaskom u poznati Starbucks ili eventualno kupnjom suvenira, ako smo imali sreće da naiđemo na otvorenu trgovinu. U planu je također bio odlazak u Zabavni park Prater, no zbog hladnog vremena, a čak i moguće kiše, krenuli smo ranije i svratili u Dvorac Schönbrunn koji je poznat kao bivša prijestolnica habsburških vladara. Kao i Belvedere, Schönbrunn također ima predivan park i šetnicu, no zbog vremena je nismo stigli vidjeti.
Već pomalo iscrpljeni, u Zagreb smo krenuli u kasnim popodnevnim satima, a stigli kasno navečer i ''jedva dočekali'' sutrašnji odlazak u školu.
Valentina Valjak 3.b
Frensham Heights – ljetna škola engleskog i zabave
Od 10. do 23. srpnja prošle godine grupa učenika iz naše škole boravila je u ljetnoj školi Frensham Heights, u Surreyu, u Engleskoj. Putovali smo avionom do Engleske, a zatim minibusom do našeg glavnog odredišta.
Pri dolasku smo uživali u prekrasnom pogledu na glavni dio škole koji je nazvan Great Hall. Odveli su nas u naš paviljon gdje je svatko imao svoju sobu. Sutradan ujutro su nas testirali kako bi nas mogli podijeliti u grupe prema našem znanju engleskog, a zatim smo se upisali na poslijepodnevne aktivnosti. Svakog dana smo imali 3 sata nastave ujutro na kojima smo na engleskom jeziku razgovarali, igrali igre i upoznavali različite kulture. Nakon ručka, slijedile su različite aktivnosti. Bilo je za svakog ponešto - od nogometa i košarke pa sve do streličarstva i satova kuhanja. Bilo je zabavno okušati se u svemu, a najzabavnijima su se dokazali streličarstvo i high ropes (penjanje u alpinističkoj opremi po postavljenim preprekama, naravno, uz stručnu pomoć instruktora). Navečer su uvijek bile organizirane zabavne aktivnosti poput diska, karaoka (u kojima smo se svi okušali, pa i prof. Sabioni ), filmske večeri, potrage za blagom te kvizovi ( na kojima smo rasturali ). Srijedom popodne, subotom i nedeljom smo išli na izlete u London, Winchester, Portsmouth, Cambridge i Wimbledon. Na izletima smo vidjeli mnoge znamenitosti, doživjeli neke stvari koje nikada ne bismo saznali iz knjiga i, naravno, vrhunski se zabavili. Petkom su grupe smišljale i uvježbavale predstave kako bi pokazale svoje znanje engleskog jezika i kreativnost. Prvi petak je naša grupa predstavljala narodni ples iz Novog Zelanda za našu profesoricu Anne koja je s Novog Zelanda, a drugi petak smo predstavljali običan dan u Frensham Heightsu. Bilo je zabavno vidjeti reakcije osoblja koje smo intrepretirali. Ljudi koji su vodili ljetnu školu bili su izrazito ljubazni i dragi, strogi oko pravila, ali uvijek spremni za zabavu. Svima su izlazili u susret, a meni su moj 17. rođendan učinili nezaboravnim. Profesorica Sabioni i gospodin Hopwood su naručili tortu i napravili mali privatni party za našu grupu i sve naše teachere.
Za kraj ću još samo reći da su nam ta dva tjedna bila nezaboravna, a neki od nas su se odlučili vratiti i ove godine.
Rea Blagajac, 3.b