Racionalna organizacija učenja
Mnogobrojni eksperimenti, a i sistematizirana iskustva omogućuju da se postave neki principi racionalne organizacije učenja, koji nam osiguravaju maksimalni učinak uz kraće vrijeme i manje napore. Spomenut ćemo samo neke od njih.
- Treba se koncentrirati. – Naša pažnja ne može se odmah maksimalno koncentrirati na neki sadržaj, nego treba proći neko vrijeme dok se sasvim ne saberemo. Upravo je početno koncentriranje pažnje najteže, jer nam misli „bježe“ od predmeta učenja, gubimo se u sanjarenju, itd. Zbog toga je dobro početi o poslu misliti već prije nego smo ga, u stvari, započeli raditi. Dalje, kada počnemo s učenje, treba početi žestoko, tj. u vrlo oštrom tempu, jer nas to prisiljava da se brže saberemo. Konačno, posao se ne smije često prekidati, jer je poslije svake pauze ponovo potrebno „zagrijavanje“ itd.
- Treba učiti s namjerom. – Ljudi mnogo stvari nauče nehotice, ali za svjesno, usmjereno učenje vrlo je važna namjera da to i naučimo. Svatko zna, primjerice, kako redovito zaboravimo imena ljudi koje nam netko u društvu predstavi. U stvari, glavni je uzrok tome momentalnom zaboravu što mi nismo ni namjeravali ta imena zapamtiti. Namjera da nešto upamtimo daje smjer i našoj pažnji i našem pamćenju, pa to brže i bolje u njega usiječe.
- Treba imati plan rada. – Ne valja raditi ono što nam slučajno dođe pod ruku, niti valja čekati neku posebnu „inspiraciju“ za učenje („ponedjeljak“, „prvi u mjesecu“ itd.). Treba planirati poslove i vrijeme za svaki idući dan, taj plan napisati i staviti ga na vidno mjesto. Takav plan služi nam kao „pritisak“ na vlastitu savjest ako ga ne izvršimo, a kao odlučan poticaj za još bolji rad ako ga ostvarimo, jer praćenje rezultata vlastitog rada najbolja je motivacija za još bolji i uporniji rad (natjecanje sa samim sobom).
- Treba stvoriti naviku na mjesto i vrijeme rada. – Kažu da je neki poslovni čovjek imao u sobi dva pisaća stola: za jednim je sjedio samo onda dok je nešto planirao, kombinirao i smišljao, a za drugim je isključivo vodio razne službene i privatne razgovore. Ovo nam ilustrira potrebu stvaranja navike na mjesto gdje učimo, jer to stvara i određenu psihološku udešenost. Drugačije smo psihološki podešeni kada uđemo u kino-dvoranu, drugačije kada uđemo u razred, itd. Zato je važno imati mjesto gdje samo učimo, kako bi se u nama, čim uđemo, stvorila što lakša udešenost za učenje. Slično vrijedi i za stvaranje navike na vrijeme učenja. Kao što imamo stvorene navike u koje se vrijeme budimo, hranimo, spavamo itd., tako valja imati i vrijeme kada učimo, jer to znatno olakšava koncentraciju pažnje neophodne za učenje.
- Treba učiti aktivno. – Aktivno učenje znači učenje s razumijevanjem, a ne jednostavno „bubanje“ materijala. Primjer aktivnog učenja predstavlja u prvom redu ponavljanje materijala u sažetom obliku, pretvaranje materijala u niz pitanja koja smo sami stvorili, u neposrednoj primjeni tek stečenog znanja, itd. Ispitivanja pokazuju da od ukupnog vremena upotrijebljenog za učenje dvije trećine treba posvetiti ovakvu aktivnom ponavljanju, a svega jednu trećinu jednostavnom čitanju gradiva.
- Treba grupirati slične zadatke. – Ovo znatno olakšava učenje jer se pažnja lako prebacuje na srodne poslove. Na primjer, ako trebamo riješiti niz izmiješanih zadataka iz matematike, dobro ćemo učiniti ako ih prethodno grupiramo po vrstama, a tek onda rješavamo.
- Treba odabrati pravilan tempo učenja. – Nemali broj učenika i studenata uči „kampanjski“, tj. neposredno prije ispita počinje raditi forsiranim tempom, a ne raspoređuje učenje kroz sve vrijeme koje je imao na raspolaganju. Zbog niza razloga distribuirano učenje mnogo je bolje od kampanjskog: ne dolazi do pretjerane zamorenosti, nema „zasićenosti“ materijalom, koja otupljuje motivaciju, a trajnost pamćenja materijala mnogo je veća. Budući da zaborav ne nastupa ravnomjerno, već je u početku brži nego kasnije, u početku je potreban veći broj ponavljanja, što je moguće organizirati samo ako vrijeme učenja rasporedimo kroz duže vremensko razdoblje.
- Treba odabrati metodu prelaženja materijala. – Obično govorimo o dvije glavne metode s pomoću kojih možemo prelaziti materijal kojeg učimo: prva je globalna metoda, koja se sastoji u učenju većih cjelina, a druga je fragmentarna metoda, koja se sastoji u učenju materijala u manjim dijelovima. U pravilu je globalna metoda prikladnija kada treba usvajati logički materijal umjerene dužine, dok je fragmentarna zgodnija kada učimo materijal koji baš nije naročito smisleno povezan: datumi u povijesti, strane riječi, formule itd. U praksi, međutim, najčešće kombiniramo obje metode, što je obično i najkorisnije.
- Treba izbjegavati sve što smanjuje koncentraciju. – Ovdje mislimo prvenstveno na vanjske faktore koji nam otežavaju koncentraciju pažnje na ono što učimo. Tako moramo voditi računa da na radnom stolu bude samo ono što nam zaista treba za učenje i ništa drugo; mobitel, tablet, računalo, novine, časopisi, beletristika itd. – sve to odvlači našu pažnju i otežava rad. Ne valja, nadalje, npr. sjediti tako da smo okrenuti prema prozoru jer će nam zbivanja na ulici stalno odvlačiti pogled od knjige, itd. Buka, šumovi, nepovoljna temperatura i svjetlo u prostoriji gdje učimo – sve su to dalji čimbenici koji negativno djeluju na učenje, i njihovo uklanjanje stvara povoljne uvjete za ozbiljan rad.
Postoje i mnoga druga pravila za racionalnu organizaciju učenja, ali i ova koja smo spomenuli već jasno govore koliko nam solidna organizacija vlastitog učenja može uštedjeti truda i vremena.
(preuzeto iz: Zvonarević, M.: Psihologija, Zagreb, Školska knjiga, 1989.)
