preskoči na sadržaj

XVI. gimnazija Zagreb

Login

Korisne poveznice:

MZOS
AZOO
Portal za škole
NCVVO
Sve o državnoj maturi
CARNET

« Prosinac 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

Dobrodošli

Knjižnica

WEB KATALOG: [pronađi knjigu naše knjižnice]


Književna večer s Enesom Kiševićem

Lijepo je činiti dobro za vječnost

Čita li se još poezija? Čita li se uopće? Je li čitanje postalo raritet nekih prošlih vremena? To su pitanja koja si  postavljamo i nismo, nažalost, sigurni u odgovor. Za čitanje je potrebna znatiželja i mašta, onaj osjećaj koji te tjera da pod svaku cijenu moraš saznati „što se dalje dogodilo“ pa gutaš stranice i stranice, posve nesvjestan stvarnog svijeta oko sebe. Raduješ se i patiš s likom ili autorom, putuješ svijetom sjedeći u naslonjaču, prolaziš bez problema iz prošlosti u budućnost i susrećeš putem realne, ali  i začudne likove bez ikakvih problema. Jer imaš maštu. Jer imaš znatiželju. Jer imaš strast za otkrivanjem novog i drugačijeg. Ili možda starog i dobro poznatog,  jer „ne boj se, nisi sam! Ima i drugih kao ti“. 

U neizvjesnosti i dilemi postoje li još mladi koji čitaju i koji još tome čitaju i vole poeziju, povodom Mjeseca knjige odlučili smo organizirati večer poezije. Gost nam je bio naš poznati i omiljeni pjesnik i glumac Enes Kišević.

I tada je započela čarolija. Gospodin Kišević najavio je da će nam predstaviti stihove  pjesnika iz  cijeloga svijeta, a publika je trebala pokazati koliko im se dopadaju izrečene riječi. Učenici su prvo pomalo sumnjičavo slušali, ali već nakon prvih stihova zainteresiranost je rasla. Vrlo brzo jedva smo čekali sljedeći stih jer smo imali dojam kao da smo ih mi pisali, a naš gost pogađao je nepogrešivo tanke žice naših duša i srca. Kada je završio, upitao nas je što mislimo kada su nastali ovi stihovi. Svi su bili toliko aktualni kao da su sada stavljeni na papir. Tada nam je otkrio tajnu da su neki od njih nađeni na zidovima piramida, da je druge napisala astečka djevojka, treće stari perzijski pjesnik, četvrte arapski matematičar, pete kineski mudrac itd. Bili smo zapanjeni. Shvatili smo kolika mudrost počiva u tim riječima da su preživjele stoljeća i tisućljeća, prostor i vrijeme, a mi ih prihvaćamo kao svoje, kao izraze naših misli i osjećaja. „Lijepo je i plemenito činiti dobro za života“, rekao je gospodin Kišević, „no kada i nakon smrti svojim riječima možeš činiti dobro, to je velika blagodat“. Govorio nam je i s koliko ljubavi on čita i s kolikom strašću piše i govori poeziju. Ona je jednostavno dio njega dok hoda prirodom, dok se druži s ljudima, dok liježe i dok ustaje. „Tako je oduvijek bilo u našoj kući u mome djetinjstvu- uvijek smo čitali i recitirali“, rekao je. Ta silna energija i živa emocija, ljubav, strast i toplina koje su naprosto isijavale iz njega dok je govorio o knjigama i književnosti prelila se na sve nas koji smo sjedili u publici dirnuti i zaneseni. Kako ne poželjeti istog časa uzeti u ruke Danijela Dragojevića ili CzeslaWa Milosza kada te na to poziva jedan pjesnik s toliko čežnje u glasu?

Rastali smo se s osjećajem da smo uistinu napunili dušu. A bila je to i dobra škola za svakoga od nas u kojoj smo naučili da svaki posao koji obavljaš sa srcem, ljubavlju i strašću mora uroditi plodom. Oni učenici koji možda nisu prije čitali poeziju dolaze i danas upitati kako je glasio ovaj ili onaj stih i koji ga je pjesnik napisao. Zar ima išta ljepše od toga?

I za kraj moram navesti tekst koji je postao naš apsolutni „favorit“ te večeri, a napisao ga  je Abu Abudllah Muhammad bin Musa al-Khwarizmi, otac algebre (780-850 g):

„Ako je čovjek pošten i moralan, dakle=1.

Ako je šarmantan, dodamo jednu nulu, dakle=10.

Ako je bogat, dodamo još jednu nulu, dakle=100.

Ako je plemenitog roda, dodamo još jednu nulu, dakle=1000.

Ako vrijednost morala (1) tog čovjeka nestane, ostaju samo nule koje su bezvrijedne“

 

 

Jadranka Tukša, prof.

 


Kampanja „ I ja želim čitati“

(Nacionalna kampanja za osobe s disleksijom

i teškoćama čitanja)

 

Hrvatsko knjižničarsko društvo, Knjižnice grada Zagreba i Nacionalna i sveučilišna knjižnica pokreću kampanju pod nazivom „ I ja želim čitati !“

 

Kampanja je namijenjena OSOBAMA S TEŠKOĆAMA ČITANJA, tj. sve one koji :

  • teško dekodiraju tekst
  • čitaju sporo
  • ne razumiju tekst

 

GDJE MOŽETE DOBITI POMOĆ?

  • Kod psihologa, pedagoga ili knjižničara u svojoj školi
  • Logopeda u domu zdravlja, poliklinici, bolnici

 

Pogledaj brošuru na https://www.hkdrustvo.hr/datoteke/2800

 

 

Nemoj se ustručavati potražiti pomoć jer smo tu zbog tebe!


NOĆ KNJIGE 2018.

 

Vremenu u(s)prkos knjiga ima budućnost

U ponedjeljak, 23. travnja 2018. u knjižnici Medvešćak održana je manifestacija Noć knjige. Knjižničarke II., VII. I XVI. gimnazije profesorice Lidija Dizdar, Marija Novokmet, Katarina Hadrović i Jadranka Tukša ponovno su združile učenike i profesore triju prijateljskih gimnazija i pripremile dramsko-glazbeni program koji je pokazao i dokazao da usprkos vremenu u kojem se malo čita, slabo piše i sve lošije izražava, postoje oni koji ne dozvoljavaju da se zatre jezik i književnost kao osnovni pokazatelj uljudbe te nacionalnog i europskog kulturnog identiteta.

Dramskom predstavom o „Povijesti hrvatskog jezika“ koju su na duhovit i kreativan način izveli učenici II. gimnazije pod vodstvom prof. Ivana Pavlovića, prisjetili smo se ključnih momenata naše civilizacije od trenutka otkrića glasova, kroz temeljne spomenike i ikone hrvatske pismenosti, do današnjega dana kada se opet sve vraća na početak u kojem se suvremeni čovjek ponovno vraća na svoje začetke kada nije bio u stanju izraziti više od običnih glasova i grimasa, o čemu svjedoče društvene mreže i „selfiji“.

Priča se nastavila izabranim monolozima i stihovima probranih djela hrvatske i svjetske literature uz glazbene interludije poznatih evergrina u izvedbi učenika i profesora triju gimnazija, a posebno veselje i pljesak izazvala je klapa profesora VII. gimnazije.

 

Večer je završila riječima prof.  Milivoja Solara iz teksta „Zašto čitati?“ koju je kao poruku svima nama interpretativno pročitala učenica XVI. gimnazije Karla Zadro:

Hipokratov aforizam možemo malo prilagoditi, pa reći 'čitanje je dugo, život kratak', no tada valja dodati i to da čitanje nije izvan života onoga tko želi proživjeti svoj vlastiti život i upravo njega pronaći uspoređujući ga s tuđim iskustvima i tuđim životima. Ako je to sporo i teško, brzo i lako možemo jedino sami sebe zaboraviti, i kao pojedinca, i kao narod.“

 

 

Prof. Jadranka Tukša


POSJET IZLOŽBI

 

U posjetu „carici svih Rusa“

Učenici koji pohađaju nastavu ruskog jezika pod vodstvom prof. Jadranke Tukše posjetili su u četvrtak 27. travnja 2018. veliku izložbu o ruskoj carici Katarini Velikoj koju je Klovićevim dvorima prvi puta u povijesti ustupio muzej Ermitaž iz Sankt Peterburga povodom 50. obljetnice prijateljstva dvaju gradova-  Zagreba i Sankt Peterburga. Izložba izvrsno predstavlja presjek kroz to jedinstveno razdoblje ruske povijesti prikazujući caričine osobne predmete, predmete iz svakodnevnog života, vladanja te umjetnička djela koje je prikupljala kao strastvena kolekcionarka i time utemeljila jednu od najvećih i najvažnijih zbirki svijeta.

Učenici su s velikom pažnjom pratili priču o životu te iznimne žene i vladarice, prosvjetiteljice, pokroviteljice znanosti, umjetnosti i izvanrednog vojnog stratega i poznavatelja strateških i političkih prilika svoga vremena. Posebno ih je zaintrigirala činjenica kako je Katarina zakonom obvezala školovanje ruske djece, čak i djevojčica, a na čelo Carske ruske akademije postavila ženu EkaterinuRomanovnuDaškovu.što je predstavljalo pravi revolucionaran pothvat, ne samo za Rusiju, već i Europu toga doba. Glavnim rezultatom rada Akademije bilo je  izdavanje ruskoga akademskog rječnika – prvoga rječnika ruskoga jezika.Zanimljivo je da je sve reforme (prosvjetnu, političku, zakonodavnu, kulturnu, jezičnu…) ostvarila carica koja nije bila ruskog, već njemačkog porijekla, a koja je u konačnici toliko dobro upoznala ruski jezik i kulturu da je pisala i dramska djela na ruskom jeziku.

Bilo je pravo uživanje promatrati njezine haljine, uporabne predmete, posuđe, nakit…

Katarina Velika uistinu je s pravom nosila taj epitet jer je bila svjesna svojih sposobnosti i zasluga i to do te mjere da je potpuno samosvjesno dozvoljavala da je se slika s realnošću koju donose godine. Nije ih se stidjela poput većine drugih vladara i vladarica koji su inzistirali na vječitoj mladosti i neprolaznosti. Ona je znala tko je i što je i s dostojanstvom  je „nosila“ svoje godine. Svakako je bila žena koju bi bilo zanimljivo poznavati.

Obiteljsko stablo dinastije Romanof

 

 

Prof. Jadranka Tukša



Književni susret s Enesom Kiševićem

Večer ljepote i umjetničkog sklada
Naša „susjeda“ Knjižnica Medvešćak redovito nas razveseljava brojnim kulturnim događanjima, književnim susretima, izložbama, tribinama pa se naši učenici i profesori, kada nam god prilike dopuštaju, pridruže kao aktivni sudionici. 
Ovaj put (utorak, 20. veljače 2018.) odabrali smo susret s omiljenim nam pjesnikom Enesom Kiševićem  koji je, kao i obično, svoju publiku očarao ne samo ljepotom stihova, već i izražajnim, proživljenim i produhovljenim kazivanjem poezije te nam je svojim glasom, oživjelim govorom lica i tijela poklonio svijet ljepši, zvučniji i bogatiji od naše često mukotrpne i prozaične svakodnevice. Na tome smo mu zahvalni i stoga se veselimo unaprijed svakom budućem susretu.


Knjižnice - prošlost i suvremenost:

[Najljepše knižnice svijeta]          [Povijesni pregled knjižnica]


Još uvijek nisam izgubila strast za pjevanje

(Foto Davor Puklavec, Večernji list)

 

U sklopu projekta „Žene koje su obilježile Hrvatsku“ razgovarali smo s poznatom opernom divom gospođom Ivankom Boljkovac. Osim što je nesumnjivo jedno od najzvučnijih imena hrvatske klasične glazbe, gđa Boljkovac je i naša susjeda jer živi doslovce preko puta naše škole pa je zato i doživljavamo kao „svoju“.

Kao i uvijek, nasmijana, simpatična i draga, rado se odazvala našem pozivu i pristala na razgovor. Našim novinarima brzo su se pridružili i drugi učenici koji su je željeli upoznati i pitati za poneki savjet.

 

Gospođo Boljkovac, jedna ste od najpoznatijih hrvatskih sopranistica i nacionalna prvakinja u HNK Zagreb. Tko Vas je od pjevača inspirirao da se bavite glazbom?

Nije me čak nitko od pjevača inspirirao, jer sam već u djetinjstvu, zahvaljujući svojoj obitelji, pjevala, naravno ne opera, nego narodne i zabavne pjesme. Uvijek sam htjela biti pjevačica, pa kad sam malo narasla, i otišla sam u te vode.

U kojoj ste se dobi počeli baviti glazbom?

Negdje sa sedam, osam godina, počela sam svirati violinu.

 Jeste li već u srednjoj školi gajili ambicije da upišete Glazbenu akademiju?

Od  djetinjstvasam htjela biti pjevačica, ali onda se ispostavilo da moram učiti i ići u glazbenu školu, da je šteta da pjevam narodnu glazbu, da je bolje da pjevam “ozbiljnu“ glazbu i eto, tako sam počela svirati violinu. Nisam mogla odmah početi pjevati zbog puberteta dok mi je glas sazrijevao. Počela sam pjevati u šestom razredu niže muzičke škole i nakon toga sam otišla na Glazbenu akademiju u Zagrebu i tu sam diplomirala i magistrirala.

 Koji Vam je predmet bio najdraži?

Voljela sam pjevati i svirati, solfeggio mi je išao jako dobro. Što se tiče osnovne škole, matematikami je išla dosta dobro i nekako sam to povezala s glazbom, tako da mi harmonija nikad nije bila problematična jer sam ja to matematički rješavala.

 Biste li mijenjali svoje zanimanje?

Ne bih. Smatram da je meni moj posao ujedno i hobi koji obožavam i mislim da je najljepše kada volite svoj posao jer onda uživate u svakom trenutku, a tako i oni oko vas.

Upornost i rad su ključne riječi za uspjeh. Kako to objasniti današnjim ljudima koji zaobilaze taj put te odabiru ići „kraćom stazom“ do uspjeha bez napora i puno uloženog vremena?

Puno puta se dogodi da i oni koji ne rade uspiju, čak puno puta imaju i više novca, ali ja uvijek mislim da ako netko dođe sa svojim poštenim radom, to će se kad tad pokazati kao ono pravo. A da se i ne pokaže, ne treba žaliti za tim, jer čovjek mora biti zadovoljan sam sa sobom i tako se nikada ne može propasti.

Što biste poručili mladima koji odlaze iz Hrvatske? Je li to zaista potrebno?

Ovdje se može uspjeti. Istina je da treba gledati i izvan naših granica. Naši još uvijek više cijene ljude koji ostvare karijeru u inozemstvu. Ako nemate nekoga iza sebe, onda se morate probijati sami sa svojim znanjem, upornošću, voljom. To je ono pravo. Ali nije loše otići malo van i vidjeti kako je, da ni tamo ne cvjetaju ruže. Nije to samo tako da euri na granama rastu. Drugačiji su i običaji i kultura, mi smo ipak topliji narod. Svugdje vam može biti dobro. Mislim da je ljepše ostati u svojoj zemlji, ali nije loše otići van na godinu, dvije. Sad mladi ljudi i studenti imaju puno mogućnost da odu van, ali nemojte nikad zaboraviti od kud ste krenuli. Ipak tu su vaši roditelji, prijatelji, profesori. Imajte na umu da se njima treba vratiti i zahvaliti na svemu što su za vas učinili. Ali velim, od viška glava ne boli, treba malo otići van pogledati, ali ne se samo orijentirati na to.

Smatrate li da se općenito u glazbi može govoriti u kontekstu dobrih i loših žanrova?

Ma ne, u svakoj glazbi ima i dobre i loše. Ja sam,na primjer, počela s narodnom. U narodnoj glazbi imate predivnih pjesama, ali i „šrota“, ali tako je u svemu. Pa ni u operi nije baš sve divno i krasno. Moja profesorica je jednom rekla,radeći s namaodređenu pjesmu:“Kaj oni misle da ja mogu iz d**** pitu napravit?“ i onda smo se svi nasmijali, ali  smo tada počeli raditi. Shvatili smo da od neke ne tako dobre pjesme možemo napraviti nešto zanimljivo i da se može slušati. Na kraju je dobro ispalo.

Koje stihove najbolje pamtite, odnosno najviše volite?

Ja pjevam i na hrvatskom, i na njemačkom, i na talijanskom, pjevala sam i na engleskom, a engleski pojma nemam,  a i na francuskom sam čak pjevala a pojma nemam, na ruskom isto tako, no ruski je blizak našem jeziku pa mi je to bilo malo lakše. Najteže mi je bilo kad sam učila„Moć sudbine“ Giuseppea Verdija na „slovenščini“ – „Moč usode“ i kad sam to počela učiti, bilo je katastrofa pa sam si mislila, kako ja sve pjevam na njemačkom, talijanskom... a nikako mi ne ide na slovenskom. Pa ništa onda, ja ću to naučiti pa kako bude, bude i kad sam počela pjevati krenulo je  kao i ostali jezici koje sam nabrojala. Najdraže mi je, od stranih jezika, pjevati na njemačkom i talijanskom.

Od svih uloga koje ste imali, koja Vam je ostala nekako najdraža?

Što god da pjevam, ja to obožavam i proživljavam. U svakoj se ulozi pronađem i dajem se. I Amelija, Elizabeta, Leonore, Elektra, Siglinde…, što god pjevam, ja to volim. Dok pričam o tome izgaram jer to volim i to mi daje snagu, hrabrost i volju. Kad dođem na scenu, bez obzira jesu li to koncerti ili opere, jedva čekam početi. To zna biti i uzbuđenje, neka vrsta treme, ali dobro je biti uzbuđen da se dade više od sebe. Isto tako nije dobro ni kad vi dođete na ispit kao hladetina.

Imate li najdraže izvođače?

Ima ih više. Slušala sam  naše velike pjevačice kao što su gospođe  Kirinčić, Klarić, Fočić, Talajić… i od njih sam svih mogla puno toga naučiti. Čak u početku i nisam bila u mogućnosti slušati ih do fakulteta, nisam imala ni gramofon. Kad sam krenula sa studijem, počela sam ići u kazalište i na opere pa sam imala priliku čuti vrhunske izvođače. Klavir sam kupila tek kada sam se doselila u ovaj veći stan i napravila karijeru. Prije sam živjela u garsonijeri pa nisam imala ni mogućnost za tako nešto.

Jeste li na početku karijere imali iskustva s tremom? Je li se Vaš način nošenja s tremom promijenio da danas?

Na početku imam osjećaj uzbuđenja, no sve to prođe kad stanem na pozornicu i počnem pjevati. Jednom prilikom kada sam kao mlađa nastupala u osnovnoj školi, publika je na kraju izvedbe plakala od emocija. Reakcija publike puno znači u takvome trenutku. Čovjek, kada je uzbuđen, ima automatski baršunasti, ljepši, topliji ton glasa.

Imate li neke metode opuštanja od stresnih situacija i kako provodite slobodno vrijeme?

Ja volim društvo. Stresne situacije poslije nastupa rješavam razgovorom sa svojim kolegama i društvom, mislim da je to najbolji način. Razgovaramo o nastupu i na taj način se opuštamo, popijemo si vinčeko ili rakijicu i pričamo o predstavi. Adrenalin nas nakon predstave drži budnima cijelu noć, tako da se čovjek mora opustiti. I u tome zaista uživam.

 Imate li određene rituale prije nastupa?

Volim da me taj dan nitko ne smeta, već da se sama pripremam za predstavu i staloženo krenem na nastup. Sada, kada sam iskusnija, više me ni ne smeta društvo u tolikoj mjeri. Čovjek se mora psihički pripremiti za predstavu, mora biti odmoran i sit. Počnem se pripremati dva sata prije nastupa kako bih se stigla upjevati, našminkati i obući.

Imate li neke od prvih nastupa koji su vam obilježili karijeru i zagarantirali probijanje na scenu?

Na svojem prvom nastupu u Karlovcu doživjela sam dirljivu reakciju publike i to je bio znak da moja karijera napreduje. U to vrijeme čistila sam disco klub i kada me Arsen Dedić čuo kako pjevam, iznenadio se da netko s tako lijepim glasom radi taj posao zbog loše financijske situacije. Tada sam dobila stipendiju, krenula sam na natjecanja na kojima sam pokupila nagrade i tako je započela moja karijera.

Možete li namopisati vlastite doživljaje tijekom prvih nastupa?

Moj debi je bila magistarska predstava 6.travnja 1980. Pjevala sam Verdija „Don Carlos“, ulogu Elizabete. Imala sam 24 godine. Usred predstave, nakon moje arije,  publika me nagradila velikim aplauzom. Svi su imali velika očekivanja te se osjećalo da su htjeli da uspijem, budući da su me svi dosada poznavali kao koncertnu, a ne opernu pjevačicu. Sjećam se da mi je profesorica rekla da se ne smijem previše micati te sam to shvatila doslovno. Nakon toga aplauza, osjećaj je bio predivan, ali ja se nisam niti pomaknula, ostala sam u „kraljevskoj pozi“.

Je li Vam se ikad dogodilo da zaboravite tekst?

Nekad se zna dogoditi, ali čim melodija krene, sve se vrati, a i u operi imamo šaptalice koje to olakšavaju.

Nakon toliko godina uspješne karijere stvara li Vam pjevanje napor ili je to još uvijek užitak?

I dalje je užitak, i što se više pjeva to je bolje.Profesorica mi je savjetovala da ne dam uvijek sve od sebe jer moram pjevati još dugi niz godina. Sada već pjevam preko 37 godina i još uvijek nisam izgubila svoju strast.

Od mnogobrojnih primljenih nagrada koje smatrate najznačajnijima?

Meni je svaka nagrada draga. Nisam im se nikad nadala pogotovo na natjecanjima gdje uvijek slušam druge kako bih se mogla usporediti s njima i vidjeti na čemu sam, odnosno jesam li zaslužila nagradu ili nisam, ali su mi one često trebale da si mogu priuštiti ta putovanja i natjecanja.

Čime biste se bavili da niste u operi?

Budući da volim djecu, bila bih odgojiteljica.

Često Vas viđamo i na malim ekranima kao glumicu. U kojoj Vam se seriji najviše svidjelo glumiti?

U svakoj jer se volim šaliti. Jedino što ne volim su duga čekanja prije i između snimanja, na što su profesionalni glumci naviknuti, a meni ide na živce. Volim kada se to događa spontano. Već sam se kao studentica počela baviti glumom jer su me prijatelji iz Glumačke akademije pozivali da im pomažem u pripremama za ispite i da sudjelujem u njihovim ispitnim predstavama jer su shvatili da imam smisla za to.

Žalite li za nekim prilikama u karijeri ili ne biste ništa mijenjali?

Mislim da sam trebala više ići u inozemstvo, ali opet s druge strane nikad ne žalim za onim što je prošlo, jednostavno idem dalje. Shvatila sam da je život kratak i da ga trebamo provesti s voljenima u sreći i veselju. Povratka nema.

Jeste li se tijekom života susreli s nekim preprekama?

Prepreka je bilo milijun, nisam imala nikoga da mi pomogne i  zaštitite sam sve radila sama. Majka me naučila da se, bez obzira na sve,s problemima uvijek nosim s osmijehom na licu,  iako mi nije uvijek do smijeha. Ono što nas ne ubije, ojača nas. Puno puta ni ja nisam vidjela izlaz iz situacija, ali prespavam i smislim što ću dalje.

Smatrate li da je muškarcima lakše uspjeti u umjetničkom svijetu?

Muškarci kod nas još uvijek bolje prolaze. Smatram da se žene moraju više truditi, čak i dobivamo manje plaće.Smatram to suludim. Ali to je tako u cijelom društvu. Žene ne smiju prihvatiti činjenicu da se njihov trud često ne smatra toliko vrijednim. Ne smijemo si kao žene to dozvoliti.

Koje pretpostavke o glazbenicima poput Vas smatrate pogrešnima?

 Ljudi misle da je opera strah i trepet, mislim da sam pokazala da to nije tako.

Malo mladih ljudi sluša klasičnu glazbu, imate li neki savjet kako ih potaknuti da je slušaju više?

 Mislim da se mladim ljudima treba kvalitetno prezentirati takvu vrstu glazbe. Ja sam, na primjer, dolazila u dječje vrtiće i osnovne škole gdje je većina djece imala predrasude i bojali su me se zbog mog jakog glasa, no kada sam počela pjevati, nakon nekog vremena svi su utihnuli i nakon toga uslijedio je veliki aplauz. Htjeli su još. Ako djeca jednom čuju kvalitetne glasove, počet će dolaziti na opere i u kazališta.

Da ste premijer na jedan dan, što biste promijenili?

Kada bih mogla nešto promijeniti, sve ljude bih zaposlila. I one koji su u mirovini, a nemaju 65 godina. Mislim da kada bismo od toga počeli, sve bi krenulo nabolje.

Što se tiče suvremene klasične glazbe, što mislite o njoj?

Smatram da ima i dobre, ali i loše glazbe. Mislim da se više neće roditi neki veliki skladatelj kao Bach ili Beethoven, no uvijek postoji mogućnost da će netko ponovno doći do velikog postignuća, unatoč svemu što je već napravljeno.

Pratite li današnju estradu? Koga možete izdvojiti kao boljeg pjevača?

Ja volim glasove, kao boljeg mogla bih izdvojiti Marka Škugora.

S obzirom da živite u susjedstvu, idemo li vam na živce svojom galamom?

 Ne, dapače, moja majka je radila u glazbenoj školi kao podvornica pa sam još kao mala bila s njom

I moja mama voli izaći na balkon da čuje omladinu. Volim čuti zvuk mladosti u rano jutro, navikla sam na to.

 

 

Intervju pripremili: Karlo Grubišić, Vanora Polanović, (3.b), Matea Vranjić, Zora Buljan, Lara Barac, Laura Lacić (2.b)

Mentorice: Jadranka Tukša, prof. i Snežana Ponoš, prof.


Čitanjem do zvijezda 2018.

Već drugu godinu zaredom učenici naše škole sudjeluju u natjecanju „Čitanjem do zvijezda“ u kojem pokazuju svoje razumijevanje pročitanih djela. Ove godine  bavimo se povijesnim romanima i stoga su sudionici bili dužni pročitati sljedeća djela:
Zlatarovo zlato (A. Šenoa), Judita (M. Gavran), Kradljivica knjiga (M. Zusak), Vitez slavonske ravni (M.J. Zagorka)

Nakon regionalnog natjecanja, na državnu razinu plasirali su se sljedeći učenici:

Ana Marenković, 3.e

Margareta Vrsaljko, 3.e

Viktor Šprajc, 3.e

DoraŠeketa, 4.c

Stjepan Čujko, 3.e

Na državno natjecanje plasiran je i multimedijalni uradak na temu kako napraviti reklamu za čitanje djela „Zlatarovo zlato“. U izradi toga uratka sudjelovali su Dora Šeketa, 4.c,Mila Miloševski , 4.b, Rina Šurjak, 4.b, Lara Puhovski, 4.b, Ines Kocijan, 4.b, Stjepan Čujko, 3.e i Viktor Šprajc, 3.e.

Mentorica je prof. Jadranka Tukša.

Multimedijski uradak možete pogledati na sljedećoj adresi:

 

https://www.google.com/url?q=https://goo.gl/NsHtV5&sa=D&ust=1520349280184000&usg=AFQjCNFey_foe4CA_DFZIXRoWphL7cfzzw


INTERVJU S JANICOM KOSTELIĆ

Treba usrećivati i uveseljavati ljude

Svake godine XVI. gimnazija organizira dane projektne nastave u kojem svi učenici i profesori istražuju određenu temu iz različitih gledišta. Ove godine tema je bila „Blaga Hrvatske“.

Naša grupa dobila je zadatak istražiti „Hrvatice koje su obilježile povijest“. Jedna od takvih poznatih žena koje su ostavile neizbrisiv trag u povijesti jest nesumnjivo naša najtrofejnija sportašica Janica Kostelić.

Kada smo se odvažili zamoliti je za intervju, bili smo iznenađeni kako smo brzo dobili njezin pristanak. Jako uzbuđeni stigli smo u Središnji državni ured za šport, gdje nas je dočekala naša heroina, jednaka kao na televiziji, srdačna i otvorena i neizmjerno draga i pristupačna. Ugodni razgovor je započeo.

 

Obilježili ste hrvatski i svjetski sport, imali ste nevjerojatnu karijeru i postigli velik uspjeh. Na neki način, postali ste hrvatski brand – kada kažemo Janica, ne trebamo ni izgovoriti prezime, a već svi znaju na koga se misli. Godi li vam ta slava ili vam istovremeno predstavlja i teret zbog visokih očekivanja drugih?

 

J: Ono što godi je što svojim rezultatima i uspjesima, a i samom činjenicom kada te sretnu na ulici, na neki način razveseliš ljude. Tako da ako netko možda ima loš dan, a ako sam im ja na taj način pružila bar nešto što ih veseli, to je dobar osjećaj. No, to je ona ljepša strana. Onaj dio koji ne volim je što svi detalji tvog osobnog života postaju zanimljivi drugima i taj dio nikako ne mogu razumjeti. Znam da su športaši dio javnog života i javne osobe, ali to nije profesija u kojoj se ti moraš posebno promovirati i izdvajati kako bi ljudima bio simpatičan nego kroz svoj sport postaješ dio javnog svijeta. I zato bih voljela kad bi privatan život ostao privatan, jer ne mislim da je bitno „tko gdje ide na kavu“ već onaj dio njegovog života koji se odnosi na posao kojim se ta osoba bavi, bilo to pjevanje, gluma ili sport.

S obzirom na vaše uspjehe i pobjede u sportu, možete li nam reći koja je tajna vašeg uspjeha? Ima li nešto što biste izdvojili jer vam je jako pomoglo?

J: Obitelj. Mislim da je obitelj temelj svega, temelj društva, ono što nas izgrađuje. Obitelj je ta koja je uvijek uz nas i najzaslužnija za sve. Ja sam imala sreću da mi je otac bio trener, a mama je brinula da funkcionira sve izvan samog treninga i iako nije bila jako eksponirana ona je bila ta koja je sve nekako držala na okupu. Naravno, tu je i brat Ivica koji je imao bitnu ulogu na mom sportskom, ali i životnom putu. Mislim da je lijepo kada ti obitelj pruža podršku u svemu, što god čovjek odluči. Roditelji su tu da nas odgoje, usmjeravaju i da uvijek budu uz nas te da nam pokažu i ponude što više mogućnosti, a na nama je da se pronađemo u onome što mislimo da bismo mogli raditi i u čemu se vidimo kroz godine.

Tijekom karijere patili ste od sportskih ozljeda te se suočavali s teškoćama i neuspjesima. Svima je poznata priča o utrci u siječnju 2006., kada ste unatoč gubitku štapa i rukavice osvojili treće mjesto. Kako se nositi sa svim nedaćama, kako ih podnijeti i, najbitnije od svega, kako usprkos problemima u životu nastaviti dalje davati sve od sebe?

J: Mislim da je u športu jednako kao i u svim drugim područjima života. U športu je čovjek privilegiran da se može baviti nečim što ga ispunjava energijom i daje mu snagu i tako sve što prolaziš ne vidiš kao poteškoću. I u svakodnevnom životu čovjek nailazi na poteškoće. Primjerice,jednu banalnu stvar kao što je zakasniti na tramvaj možeš isto gledati na dva načina. Jedan je da si frustriran oko toga, ali s druge strane možda je i dobro da si zakasnio na tramvaj jer ćeš sresti neku osobu koju inače nikad ne bi sreo. Sve negativne stvari, ukoliko nisu neizlječive bolesti, su samo poteškoće ili smjernice koje dolaze i ponekad nas sputavaju, ali su dio života i služe kako bismo se izgradili kao osobe i eventualno nešto korisno naučili. Tako, recimo, što se tiče sportskih ozljedamožeš i dobro iskoristiti vrijeme kada se odmaraš zbog ozljede. Naime, koliko god se voliš nečim baviti, ako to neprestano radiš bit ćeš psihički iscrpljen i zato se ponekad dobro odmaknuti od svega jer ćeš se tada ponovno zaželjeti time baviti. To je kao odlazak na ljetne praznike za vrijeme školovanja – u početku uživaš u odmoru, ali kasnije shvatiš da ti nedostaju prijatelji i rutina i poželiš se vratiti. Sve u životu ima svoj tijek i treba pokušati najbolje moguće funkcionirati u zadanom trenutku.

Kako poručiti onim mladim ljudima koji žele sve postići brzo i bez puno muke da su trud i zalaganje iznimno bitni?

J: Mislim da tu veliku ulogu imaju roditelji. Nedavno sam razgovarala s jednim gospodinom koji je trener hokeja i razgovarali smo o tome kako je neku djecu teže motivirati na rad i kako im se teško postaviti kao autoritet jer ona provode svoju volju. Rekao je jednu stvar koja mi se svidjela: „Nisu se djeca promijenila, roditelji su se promijenili“.  Dijete ima svoj prirodan razvoj, a odrasle osobe bi ih trebale usmjeravati i davati im primjer, i to ne samo roditelji, nego sve osobe koje su svakodnevno u kontaktu s djecom. Znam da roditelji danas imaju sve manje vremena, ali ne može se očekivati, recimo od učitelja, da će u potpunosti preuzeti odgovornost za odgoj djece. Oni ne mogu raditi sve što bi trebali raditi mama, tata, djedovi, bake, braća i sestre... Svatko od nas ima neku ulogu u razvojnom procesu. Mislim da je to problem našeg društva općenito i ne znam koje je za to konkretno rješenje. Ono što me žalosti i ljuti u našem društvu je što je postalo normalno ponašati se naprasno i nepristojno i upotrebljavati pogrdne riječi. Danas je sasvim prihvatljivo da sjediš s nekim na kavi i izgovoriš četiri prostote u šest rečenica, ali mislim da je bolje šutjeti nego govoriti prostote.Iako je takvo neprimjereno ponašanje sada, na žalost,postalo uobičajeno, ipak vjerujem da će sve ići nabolje.

Kako ste uspijevali biti sabrani i smireni prije velikih natjecanja? Jeste li ikada osjećali tremu prije kretanja niz padinu?

J: Što se tiče samog sportskog natjecanja, nisam osjećala tremu, jer to je nešto što mi dolazi prirodno. Ima nekih stvari koje su jednostavno u nama i preko kojih puno lakše prirodno prelazimo nego preko nekih drugih. Za mene je to bio sport i nikad se nisam živcirala oko sportskih događanja – mislila sam „ili ću biti dobra ili neću, ako neću biti dobra danas, bit ću sutra – sutra je novi dan“. Tako da mi to nikada nije bio problem. Radila sam to spontano i nisam se pretjerano opterećivala.

Mislite li da je to zato što ste se bavili skijanjem od vrlo rane dobi?

J: Da, vjerojatno je to stvar navike, jer sam odrastala u sportskom svijetu na taj način. S druge strane, mnogi sportaši uvijek imaju strah od nastupa na natjecanjima i opterećuje ih rezultat, boje se da neće ispuniti očekivanja sebe ili drugih, da će izgledati nespretno ili glupo... No, uvijek možeš ispasti bedast, reći nešto glupo ili napraviti nešto što inače ne radiš, to se događa kako u sportu tako i općenito u životu, ali bitno je da ti znaš da si pokušao i dao sve od sebe.

Prešli ste iz svijeta sporta u uredski život. Je li bilo teško napraviti tako veliku promjenu i kako ste se odlučili na nju?

J: Nije bilo teško jer sam već prekinula skijašku karijeru i ne mogu reći da me to prestravilo. Sportaši često znaju reći da si za vrijeme karijere naviknut na jedan specifičan način života i da ustvari živiš u nekom paralelnom svijetu gdje nemaš doticaja s nekim svakodnevnim stvarima, kao recimo neka najjednostavnija radnja poput odlaska u poštu ili slično... Dok si u tom sportskom režimu na neki način ti je sve osigurano. Putuješ i upoznaješ nova mjesta i ljude i u jednom si svijetu koji nema veze s onim koji se svakodnevno odvija. Posao kojim se trenutačno bavim je definitivno drukčiji i ima svoje izazove. Naravno, ni u sportu nema uspjeha preko noći, pa tako niti ovdje. Ono što karakterizira sportski svijet je to što je skroz iskren – onoliko koliko uložiš, toliko će ti se i vratiti. Uz to, kada je netko bolji od tebe to te samo može motivirati da budeš još bolji i sam sebe isključivo možeš kriviti što si mu dopustio da te nadmaši. U sportu nije cilj pokušati nekoga sputavati da bude bolji od tebe postavljajući mu prepreke, nego se fokusirati da ti sam napraviš sve kako bi bio bolji i pobijediš ga na fer način.

Bavljenje vrhunskim sportom je bio jedan dio moga života koji je bio takav kakav je bio, ali ne možeš vječno biti odličan profesionalan sportaš – to je previše fizički zahtjevno i ograničen si godinama. No, sport uvijek ostaje u tebi i svi profesionalni sportaši nastave se baviti sportom, samo ne na vrhunskoj razini.

Mlade danas nazivamo i “sjedilačkim generacijama” s obzirom na to da više vole računala nego sport. Tako je i Tjelesni odgoj postao predmet koji se izbjegava. Kako biste to promijenili i mislite li da je to moguće?

J: To je kompleksno društveno pitanje. Danas se jako potiče da moraš biti najbolji, ali ne slažem se s tim jer ne moraš u svemu biti najbolji. Kad te se stalno pritišće da moraš biti izvrstan, a ne uspijevaš to dostići, to je veliki teret za mlada leđa. Sport bi trebao biti inkluzivan, a ne ekskluzivan samo za one koji su talentirani, jer sportom se može baviti svatko od nas unutar svojih mogućnosti.Bitno je da te nešto zaokupira i veseli.Zato je dobro da roditelji usmjeravaju djecu na što više stvari i ponude im što više opcija. Mislim da je bitno i da se uz sve i dobro zabavljaš i da te ono što radiš ispunjava, intrigira i daje ti volju.

Što biste poručili mladim ljudima koji odlaze iz Hrvatske? Mislite li da je to potrebno? Imaju li perspektivu u svojoj zemlji?
 

J: Mislim da imaju perspektivu u svojoj zemlji i nikome ne bih savjetovala da odejer najlakše je odustati.Znam da je sve puno lakše kad smo materijalno osigurani i kad imamo što više tih materijalnih stvari, međutim mislim da materijalno bogatstvo ne definira sreću. Recimo, bila sam u kraljevini Tongi gdje ljudi nemaju apsolutno ništa, bave se poljoprivredom, a ipak su svi nasmiješeni, ispunjeni i sretni što imaju jedni druge. Stvarne ljudske potrebe su poprilično bazične- da imaš što pojesti i mjesto za spavati, sve ostalo su potrebe koje nisu nužne. Kada smo mi počinjali, nismo imali apsolutno ništa. Hrvatsku jako volim i bez obzira što mnogi misle da mi nije pružila mnogo, ona mi je dala sebe, ona je dio mog identiteta. Možda bih da sam rođena u Francuskoj isto tako osjećala prema toj zemlji, ali ja sam tu, ja sam Hrvatica i borit ću se da na svoj način pokušam doprinijeti društvu koje me okružuje.

Kako gledate na sport sa stajališta sportašice, a kako sada sa stajališta državne tajnice?

J: Ono što je dobro kod sporta je da svi imamo istu polazišnu točku. Neki ljudi imaju možda više talenta, a neki više volje. Ako imaš jako puno talenta, ali ga potratiš, on ti ništa ne znači. Svi se uglavnom rodimo zdravite ako se odlučimo baviti sportom, imamo alat kojim raspolažemo. Ono što je najbitnije je koliko ćeš ti uspjeti izvući od svoga tijela.  Ako netko uloži u tebe više sredstava, to ne znači puno ako ti ne ulažeš u svoj trening. Iako se mnogi neće složiti sa mnom, po meni je dobra stvar u sportu što ti novac neće pomoći onoliko koliko ti možeš napraviti kroz trening. Naravno da ne možeš trčati bos, moraš imati osnovne stvari, ali najbitniji si ti.

Biste li išta promijenili u sportu u Hrvatskoj i planirate li uvesti neke novitete?

J: Ono što bih voljela je osvijestiti ljude koliko se bitno kretati. Vrhunski sport je drugi svijet ine smatram ga prioritetom u svome radu. On treba biti adekvatno zbrinut i nagrađen, ali mislim da je puno bitnije pokazati ljudima koliko je kretanje važno. To je kultura tijela, odgovornost prema samom sebi. Bitno je i na koji način ćemo to ljudima osvijestiti. Bitan je autoritet starijih dok se dijete ne izgradi. Smatram i da je bitno da se ljudima pruži mjesto gdje bi se mogli rekreirati. Sigurno treba pojačati infrastrukturu koja za sada u nekim krajevima Hrvatske i nije razvijena jer ljudi jednostavno često nemaju ideju kako i na koji način se angažirati oko sporta. Što se mene tiče, ja sam zagovornik sporta koji se odvija vani jer smo stalno u zatvorenim prostorima.
 

Mislite li da je ženama teže izgraditi karijeru? Jeste li imali negativnih iskustava s obzirom da ste žena?

J: Za sport je potrebna samo volja. Ti se svojim rezultatom dokazuješ, što nije možda toliko konkretno u drugim profesijama, i teže se izboriti za svoje mjesto ispod zvijezda. Teško te se može obezvrijediti i poniziti,  jer se samo svojim zalaganjem i postignutim rezultatom možeš vrlo lako nametnuti i nitko ti ne može uzeti i umanjiti tvoju osvojenu medalju ili postignut rezultat. Ne može mi nitko reći da ne mogu ići na neko natjecanje, jer postoje kriteriji, a ako zadovoljiš taj uvjet, samo trebaš htjeti. I to je jednako i za muškarce i žene, a to je najbitnije. Nije se potrebno pokušavati izjednačiti u nekim stvarima s muškarcima, jer je to jednostavno nemoguće. Ja se nisam ni u jednom trenutku osjećala uskraćeno ni za što, baš naprotiv. Velikim dijelom je to bilo i zbog obitelji u kojoj su svi uvijek bili pažljivi i dobri.

 

Je li obnova skijaškog centra “Bjelolasica” u planu?
 

J:Radi se o centru koji je sklopom okolnosti izgorio, propao i ono što ja znam je da se na zadnji natječaj nitko nije javio. Bjelolasica je prvenstveno turistički vrlo zanimljiva jer mislim da bi tu mogli stvoriti centar za skijanje, ali i mnoge druge sportove. Bilo bi primamljivije Hrvatima koji nisu u povoljnom materijalnom položaju da  tamo mogu odlaziti skijati. Otvara se opcija za sportski turizam, da se druge reprezentacije ili klubovi dođu pripremati u Hrvatsku, što bi bilo osobito povoljno za vrijeme ljetnih temperatura.

 Kako se opuštate u slobodno vrijeme?

J: Bavim se sportom – on je dio moje svakodnevice čitav život. Volim surfati, roniti i baviti se sličnim, „ekstremnijim“ sportovima. Naravnotu su i nećaci koji me uvijek zabave te ostatak obitelji i prijatelji. Volim i putovati zato što je nemoguće u potpunosti doživjeti neko mjesto ako ga ne posjetite. Možete čitati o njemu, ali doživjeti ga, osjetiti i proživjeti je potpuno drugačije iskustvo.Najljepša destinacija koju sam posjetila bila je Novi Zeland. Iako je vrlo daleko od Hrvatske ima dosta Hrvata te mi je čitavo iskustvo bilo jako ugodno; ljubazni i otvoreni ljudi, vrlo živahna priroda, ništa nije pretjerano ni previše ekskluzivno već vrlo komforno.Sve je na neki način jednostavno i optimalno za život.

Kako ostajete u kondiciji otkad ste se prestali baviti vrhunskim sportom? Je li najbitnija fizička aktivnost, prehrana... ?

J: Što se tiče prehrane nemam nikakav poseban režim, jedem kako mi dođe. Svako jutro se bavim sportom jer je to vrijeme u danu koje imam pod kontrolom. Ostatak dana se može razviti na neočekivan način, pa je bolje vježbanje ne prepustiti slučaju.

Da niste sportašica, kojim biste se poslom bavili?

J: Ne znam, nisam nikada razmišljala o tome. Ne znam što bi bilo kad bi bilo, to prepuštam sudbini... Tko zna, možda postanem još i balerina – našalila se Janica.

 Koji vam je, osim tjelesnoga, bio najdraži predmet u školi?

J: Engleski jezik. Jezici su najkorisnija stvar koju možeš sebi omogućiti, a da nije jako komplicirana. Iz nekog razloga, mi Hrvati imamo poprilično puno smisla za jezike i lako ih usvajamo. Zanimljivi su mi bili i likovni i tehnički odgoj. Recimo, danas mi je i kemija jako interesantna, ali tada me uopće nije zanimala.

Imate li neku neispunjenu želju?

J: Roniti s kitovima ubojicama. Ronila sam s običnim kitovima i morskim psima, ali s kitovima ubojicama još nisam jer se obično kreću u hladnim vodama. Nemam neke  velike želje, najbitnije je zdravlje i u životu treba ići kako stvari teku. Treba živjeti i iskoristiti trenutak onako kako dođe, pokušati uveseljavati i usrećivati ljude.

Kako ste uspjeli uskladiti obitelj s obvezama? Imate li vremena za prijatelje?

J:Nisam u braku i nemam djecu, ali tu su moji nećaci koji su super. Brat i roditelji su uvijek tu za mene i ja sam još uvijek dijete bez obzira što nisam više mala. Dok god imamo roditelje mi smo djeca i mislim da je to jako lijepo i da trebamo to cijeniti. Inače imam i polusestru, no ona nema veze sa sportom, živiu Engleskoj i koristi svaku priliku da sa svojom obitelji dođe u Hrvatsku. Za prijatelje i kavu uvijek nađem vremena, to je nekako dio naše kulture. Hvala Bogu i na telefonima koji nas sve spajaju pa možemo ostati uključeni i komuniciratikad god imam vremena.

Intervju vodili učenici XVI. gimnazije Ivan Bašić (4.e) i Mara Đukez (3.d)

Mentorica: Jadranka Tukša, prof.
 


Prezentacija i radionica: "Najljepše knjižnice svijeta": [prilog]

 

 


OBILJEŽILI SMO DAN KRAVATE

U utorak, 18. listopada obilježava se Međunarodni dan kravata. I mi smo  se pridružili proslavi i stoga smo sve antičke kipove u našoj školi (a ima ih puno), ukrasili kravatama, počevši od Zeusa gromovnika do premudre Atene. Mnogi profesori i učenici pružili su pravi primjer i  odjevnim kombinacijama za taj dan pridružili i kravatu. Bio je to samo naš mali pokušaj da još jednom podsjetimo kako su upravo Hrvati izmislili kravatu, da budemo ponosni na tu činjenicu i da kravatu zato nosimo i poklanjamo uvijek i u svakoj prilici.

Jadranka Tukša, prof.

      


Obavijesti za stručne suradnike knjižničare (pripravnike) koji polažu stručni ispit u zimskom roku ( 10. listopada do 10. prosinca) 2017. godine

[Priprema za nastavni sat]


EUROPSKI DAN JEZIKA

Tuđi poštuj i uči, a svojim se diči!

 

    

U ponedjeljak, 2. listopada XVI. je gimnazija kao najstarija i najpoznatija jezična gimnazija u Hrvatskoj,održala malu proslavu Europskog dana jezika.

         Europski dan jezika obilježava se od 2001. godine s ciljem da se osvijesti i njeguje jezična raznolikost Europe te promiče učenje europskih i svjetskih jezika.

Naša škola uistinu je Europa u malom. Naši učenici uče latinski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, portugalski i ruski jezik. Pritom smo posebno ponosni na ljepotu, bogatstvo, izražajnost i muzikalnost našeg materinjeg, hrvatskoga jezika.

Kako bismo uživali u tom obilju zvučnosti, melodioznosti, ritma i snage koju u sebi nosi glas, riječ i rečenica svih spomenutih jezika, odlučili smo prirediti malu pjesničku večer, u kojoj će se svi jezici koje učimo u školi, predstaviti stihovimareprezentativnih pjesnika, a istovremeno smo imali priliku usporediti original s prijevodom na hrvatski.

Publika je mnoge odmah  prepoznala, za mnoge možda čula prvi put, no sve sus pažnjom saslušali obogatili svoj duh i srce ljepotom poezije, snagom misli i osjećaja koje svi jednako proživljavamo, bez obzira na to kojim  se jezikom služili.

Nitko nije zamjerio ni koji krivi naglasak, nespretno i nesigurno izgovorenu riječ jer svi koji su u programu sudjelovali radili su to s puno žara i dobre volje, a publika je to prepoznala i nagradila pljeskom i simpatijama.

 

 

 

 

I na kraju voditelj programa Ivan Bašić, učenik 4.e razreda istaknuo je jezik koji je alfa i omega svega, naš dragi, prelijepi, materinski hrvatski. Naglasio je da koliko god jezika u životu učili, prije svega moramo njegovati i poštovati njega bez kojeg ne bismo bili jedinstveni i prepoznatljivi, autentični, svoji- narod stoljetne europske kulture. Riječi pjesme Petra Preradovića stoga su danas možda potrebnije nego u 19 stoljeću kada je pjesma i nastala, a koja glasi :

 

 

 

 

„ Ljub si rode jezik iznad svega!

   U njem živi, umiri za njega!

            Po njem si sve što jesi:

  Svoje tijelo, udo svijeta,

  Bus posebnog svoga cvijeta

  U naroda silnoj smjesi.

  Bez njega si bez imena,

Bez djedova, bez unuka.

U prošlosti sjena puka,

Ubuduće niti sjena!“

 

Jadranka Tukša, prof.


Čitanjem do zvijezda, Zagreba i lijepog prijateljstva

U utorak 25. travnja održala se nacionalna razina projekta „Čitanjem do zvijezda“ koji u organizaciji Hrvatske mreže školskih knjižničara potiče mlade na čitanje i informacijsku pismenost, a sudionici se natječu u kvizu znanja kao i u izradi projekata na zadanu temu. Ove godine temeljni motiv bio je „dnevnik“ pa su stoga zadana književna djela bila „Patnje mladog Werthera“ (J. W. Goethe), „Pitaj Alicu: Dnevnik jedne narkomanke“ (Anonimni autor), „Apsolutno istinit dnevnik Indijanca na određeno vrijeme“ (S. Alexie) te „Bilježke jedne gimnazijalke“ (N. Mihelčić).

PATNJE MLADOG WERTHERA: [video]

Naši učenici Elena Karlović (1.e ), Dora Šeketa (3. c), Nika Ćurlin (4.b), Iva Zečević (4.b), Luka Nalo (4.e) i Jana Gorjanec (4.e) pod vodstvom knjižničarke prof. Jadranke Tukše hrabro su i do zadnjeg retka branili boje XVI. gimnazije ne posustajući ni trena i usprkos školskim obvezama, iščitavali vrlo pažljivo zadane naslove, i pojavili se borbeni i spremni za zadnju prepreku- državnu razinu natjecanja. Osim toga, izradili smo i projekt – reklamu za čitanje „Patnji mladog Werthera“ u kojem smo pokazali  zavidne glumačke i redateljske sposobnosti kojim smo na županijskoj razini ocijenjeni prvim mjestom s 9.7 bodova od mogućih 10! U izradi toga uratka sudjelovali su :Dora Šeketa, 3.c,Mila Miloševski , 3.b, Rina Šurjak, 3.b, Iva Zečević, 4.b, Nika Ćurlin, 4.b, Lara Puhovski, 3.b, Ines Kocijan,(3.b) Jana Gorjanec 4.e, Luka Nalo, 4.e i Hrvoje Benčić, 4.b.

Postojao je još jedan lijepi razlog za radost navedenoga dana, a to je bio posjet učenika i profesora Istarske županije našoj školi i gradu kako bismo se zajedno natjecali, usporedili projekte, ali se i upoznali, družili i sklopili lijepa prijateljstva za budućnost.

Naše goste dočekali smo s pjesmom Zbora XVI. gimnazije te malom zakuskom i razmjenom darova, a potom smo krenuli na on line natjecanje. Svi smo se složili da je bilo zahtjevno i teško, ali je rezultat bio najmanje važan jer važno je sudjelovati ☺. Uslijedilo je lijepo poslijepodne u laganoj šetnji Zagrebom, druženje uz ručak i sladoled, obilazak Muzeja iluzija i znamenitosti Gornjeg grada, a onda smo puni dojmova i srca ispunjenih zajedništvom i prijateljstvom ispratili naše goste obećavši da ćemo učiniti sve kako bi se ovakvi susreti ponovili.

 

J.T.


ŽBOOKANJE I PREŽBOOKAVANJE UZ HALABOOKU U NSK

Ako ste na tren pomislili da su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici započeli ozbiljni građevinski radovi, prevarili ste se. Toga dana ,3. travnja, uistinu je u NSK bilo bučno i dinamično jer se održavao festival knjige i čitanja u organizaciji Hrvatske udruge školskih knjižničara. Program je zamišljen kao mozaik zabavnih i reprezentativnih sadržaja iz književnosti. Mogućnosti sudjelovanja bile su različite. Učenici su mogli npr. predstaviti odabranog autora na zanimljiv i neuobičajen način (Žbookanje), usporediti dva ili više književnih djela po kriteriju koji učenici sami odaberu (Prežbookavanje), ili su mogli sudjelovati u kvizu općeg znanja po načelu pub kviza (Halabooka).

Za nas nije bilo dvojbe- pub kviz je omiljena forma za jezičare! Za natjecanje su se prijavile dvije ekipe po pet učenika i to sve maturanti 4.d (bit će to odlično ponavljanje za maturu) pod mentorstvom moje malenkosti, knjižničarke Jadranke Tukše.

Napravili smo strategiju kako u kratkom vremenu što brže i bolje pročitati nepročitana djela ili ponoviti ona poznata. Podijelili smo zadatke, a potom se nekoliko puta našli kako bismo zajedno utvrdili gradivo. Lijepi, pametni i do zuba naoružani znanjem, našli smo se pred NSK i uletjeli spremni za borbu. Ubrzo smo shvatili da ćemo „halabučiti“ tek na kraju jer je većina drugih sudionika više bila sklona „žbukanju i prežbukavanju“. Bilo je zaista zanimljivo saznati nešto novo o poznatim piscima iz neke nove perspektive. Jeste li znali npr. da su Nikola Tesla i Mark Twain bili najbolji prijatelji te da je pod Twainovim utjecajem i Tesla pisao pjesme, a Twain smišljao male, praktične patente? Uglavnom, vrijeme je prolazilo, a mi bili sve nestrpljiviji da „pometemo“ konkurenciju, no na kraju su pritisak izdržali samo XV. gimnazija i mi, a pridružilo nam se i nekoliko osnovnoškolaca koji su bili dobrodošli u pitanjima iz lektire osnovnih škola. U tijesnoj i napetoj borbi, XV. gimnazija bila je bolja za jedan bod. Pomalo razočarani, ali ponosni jer smo dali sve od sebe (druge škole su odustale!), pošli smo na zasluženu kavu.

Za XVI. gimnaziju „halabučili“ su Franka Luburić, Klara Ferenčak, Lucija Kozina, Karla Šilović, Domenika Knez, Nika Paulović, Antonia Majsec, Pavao Cvjetković, Luka Otašević i Monika Jurgec.

 

J.T.


UZ KNJIŽEVNOST DO TISUĆU ŽIVOTA

Već drugu godinu zaredom povodom Noći knjige, učenici VII. I XVI. gimnazije pod vodstvom svojih knjižničarki prof. Lidije Dizdar i prof. Jadranke Tukše, organiziraju književnu večer u prostorima Knjižnice Medvešćak s ciljem promoviranja knjige i čitanja među mladim i starijim naraštajima. Ove godine u programu su sudjelovali Ana Marenković (2.e), Silvia Klinar (3.e), Klara Radić, (3.d), Matija Kaić (3.b) i Nika Adamović (4.b)

Učenici s radošću i velikim entuzijazmom pripremaju ovaj program koji u sebi sjedinjuje odabrane tekstove hrvatskih i stranih autora kao i glazbene točke klasičnog, ali i suvremenog repertoara.

Publika je mogla uživati u riječima Dragutina Tadijanovića, Antuna Šoljana, Ante Stamaća, Vesne Parun, Sanje Pilić, Marina Držića ali i Jacquesa Preverta, Marka Twaina, Edgara Allana Poea te poljskim i turskim autorima koje su učenici govorili na izvornom jeziku. Ljepotu pisane riječi upotpunili su glazbeni taktovi Daniela van Goensa, Carla Marie von Webera kao i Adele i grupe E.N.I.i mnogih drugih.

Na kraju programa prof. Jadranka Tukša zahvalila je svim izvođačima kao i knjižnici domaćinu koji su u maniri pravih dobrosusjedskih odnosa „lijeva i desna ruka“ školskim knjižničarima i učenicima naših dviju gimnazija te je podsjetivši na mudru izreku po kojoj svatko živi jedan život, a onaj koji čita stotine, poželjela tisuće života svima prisutnima uz mnoštvo novih knjiga.

Okupljenima je zahvalila i ravnateljica VII. Gimnazije prof. Ivka Nevistić i poželjela još mnogo ovakvih druženja uz najboljeg prijatelja-knjigu.

J.T.


ADVENT U KNJIŽNICI!

Radost blizine Božića stigao je i u našu knjižnicu pa smo ga odlučili iskazati izradom adventskog kalendara. To je bila prilika da djevojke iz 2.b razreda (Dorotea Rastovac Vuković, Tihana Srdarević, Lucija Punda i Hannah AnastasiaMekovec) pokažu svoju kreativnost i evo rezultata!

Želimo i svima vama da vas adventsko vrijeme podrži budnima u Duhu i radosne i  raspjevane u čast dolaska Božića!

 

Vaša knjižničarka

Jadranka Tukša, prof.

 


ČITANJEM DO ZVIJEZDA

Nije lako biti početnik, „gušter“, žutokljunac, novi u bilo čemu, a osobito ne kad je u pitanju natjecanje u kojemu je već polovica Hrvatske zaradila pristojan staž i iskustvo. Ali i mi smo se ohrabrili ove godine i „jedanaestero veličanstvenih“ uhvatilo se u koštac sa zadanim knjigama i temama.

Ponavljali smo i nanovo učili povijest nesretnog Werthera, pratili život i djela J. W. Goethea i ljutili se na neshvatljive postupke Alice iz „Dnevnika jedne narkomanke“. Usput smo i snimili video-reklamu kojom želimo i druge potaknuti na čitanje „Patnji mladog Werthera“. Čitali smo, pisali scenarij, glumili, padali, režirali, montirali…i pritom se beskrajno zabavljali.

Trud se isplatio! Baš svi sudionici kviza plasirali su se na županijsku razinu, a naš video ocijenjen je najvišom ocjenom! Sada s novim entuzijazmom čekamo daljnje natjecanje jer više nismo početnici.

Velika čestitka svim natjecateljima:

Eleni Karlović, 1.e

Ines Kocijan, 3.b

Mili Miloševski , 3.b

LariPuhovski , 3.b

Rini Šurjak, 3.b

Dori Šeketi, 3.c

Niki Ćurlin, 4.b

Ivi Zečević, 4.b

Hrvoju Benčiću, 4.b

Jani Gorjanec, 4.e

Luki Nali, 4.e

   Ponosna mentorica

    Jadranka Tukša, prof.


ŠKOLSKE KNJIŽNIČARKE:

Jadranka Tukša, prof.

Erna Bužančić, prof.


Književna večer posvećena Tinu Ujeviću
 

Mudrost i veličina koja ne zastarijeva

Čovječe, što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše. („Pjesma o biseru“)

 

Tako je zborio onaj čija su blaga bila neizbrojiva, onaj kojega mnogi smatraju pjesnikom nad pjesnicima i  najvećim bardom hrvatske književnosti- Tin Ujević.

Nastavnici hrvatskog jezika i njihovi učenici pod vodstvom prof. Jadranke Tukše, željeli su obilježiti 60.  obljetnicu smrti tog velikog hrvatskog pjesnika i priredili su u školskoj dvorani recitatorsko- glazbenu večer, u kojoj su se prisjetili omiljenih Ujevićevih stihova, napravivši kratki presjek njegovog života i djelovanja. Osim recitatora, večer je uljepšao Zbor XVI. gimnazije koji nam je otpjevao pjesme „Odlazak“ (uglazbio Arsen Dedić) i „Igračka vjetrova“ (uglazbila Vinka Šurlin) te učenica Nika Adamović iz 3.b otpjevavši „Zelenu granu s tugom žuta voća“ (uglazbio Zdenko Runjić). Recitatore je na gitari pratio Thomas Krauskopf iz 4.e, a bivši učenik naše škole Tin Rajković istaknuo se maestralno odglumivši svoga slavnog imenjaka.

Tom večeri otkrili smo samo poneki biser Tinove duše, a na  svima nama je  da ih tražimo dalje i da kroz godine koje prolaze otkrivamo u njihovoj mudrosti sve više sebe. Tada ćemo razumjeti istinsko pobratimstvo svih nas u svemiru, razumjet ćemo kako nema ništa novo pod suncem. Možda će nam tada biti lakše znajući da je već netko proživio ono što mi proživljavamo, a možda će nas ogorčiti činjenica da se i danas i zauvijek blaga duše  otkrivaju pred glupošću i prostotom.

Ali ćemo isto tako možda naći snage da se ljepotom i snagom duha borimo protiv takvoga svijeta i da izađemo baš poput Tina pobjednici koje će jednom netko pamtiti.

 “Dok sam živ ne date mi ni stan, a kad umrem dat ćete mi cijelu ulicu.” :rekao je jednom Tin.

Njegove su se riječi ostvarile, a na nama je tek da kroz život idemo „visokog čela i širokih grudi“ kao dobri i časni ljudi.

 

Jadranka Tukša, prof.          

 

 


Čitalački klub

Interliber 2013.


 

ČITALAČKI KLUB



Čitalački klub XVI. gimnazije želi okupiti sve učenike koji vole čitati i tako otkrivati nove svjetove.

Želimo pokazati da knjige nisu dosadne i da čitanje nije  muka, nego zadovoljstvo.

 

O knjigama se može razgovarati bez osjećaja straha da ćeš nešto krivo reći. Nema krivog mišljenja, ali je, kao i uvijek u životu,dobro obrazložiti svoje mišljenje.

 

Pokušat ćemo pokazati da se u svakom djelu mogu otkriti misli i osjećaji koji nas mogu dotaknuti.

 

Želimo čitati sa srcem!

 

Dođite i pridružite nam se!

 

Jedini uvjet koji morate ispuniti je da sami predložite naslove dvaju djela koji su vas  na poseban način dotaknuli i koje želite podijeliti s ostalima.

 

Sastajat ćemo se dva puta mjesečno, ponedjeljkom u popodnevnom turnusu u 19,20 sati u knjižnici.

 

Voditelj je zadužen za čaj i kolačiće.

 

Popis naslova djela  koje su članovi preporučili za čitanje:

 

Carlos Ruiz Zafon - Sjena vjetra

Edith Wharton - Kuća veselja

Christiane F. - Mi djeca s kolodvora ZOO

Rabih Alameddine - Ja, božanstvena

George Orwell - 1984

Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

 

Alice Munroe - Služba, družba, prošnja, ljubav, brak

POSJETILI SMO INTERLIBER 2013.

 

Naš svijet u koracima

 

Kao i svake godine, pod vodstvom  prof. Jadranke Tukše posjetili smo Interliber, najveći sajam knjiga u Hrvatskoj. U sklopu sajma odvija se i mnoštvo književnih susreta, predstavljanja novih naslova, predavanja i poučne radionice za učenike svih uzrasta.      Uvijek spremni za akciju, uključili smo se u radionicu pod naslovom „Moj svijet u koraku“ koju su organizirale Knjižnice Grada Zagreba, a vodila ju je izvrsna  mr. sc. Ivana Bašić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i  predsjednica udruge Balans centra za biblioterapiju.

 Riječ je o zanimljivom projektu koji se temelji na ideji da svako putovanje počinje prvim korakom. U tom prvom koraku upisane su sve naše želje i strahovi koje vezujemo za ideju putovanja i postizanja cilja.

Polaznici su u radionici bili podijeljeni u grupe u kojima su najprije individualno oblikovali svoju stopu (bojama, upisivanjem teksta, slikanjem) tako da odražava njihovu osobnost. Po završetku individualnog rada, grupa je morala osmisliti zajedničku dužinu koraka i formu puta koju će oblikovati svojim koracima. Forma je bila postavljena u prostor kao instalacija. Ideja zajedničke forme odražava ideju zajedništva – iako putujemo sami, dio smo cjeline u kojoj je svaki naš korak bitan za čovječanstvo na njegovom putu kroz povijest . Po završetku radionice učenici su u grupama predstavili svoju ideju zajedničkog putovanja i otkrili ostalima značenje forme.

Opijeni pohvalama koje smo dobili na radionici, odlučili smo se nagraditi i ponekom lijepom knjigom, koliko nam je već to naš skromni džeparac omogućio.

 

 

Viktorija Grubišić, Ema Lalić, Marko Pavlinek, Filip Pavičić, Adrijan Čajić, Lucija  Lacković, Iva Vujec i Jadranka Tukša

 




preskoči na navigaciju