XVI. gimnazija Zagreb

Dignitas

Kumstvo u Africi

Lekenik

Humanitarni koncert

Posjet domu za starije i nemoćne "Trnje"

Udruga Dignitas

MLADI KREATIVNI POJEDINCI UDRUŽENI U PROJEKTIMA

U doba sveopće pasivnosti mladih, kada vrhuncem dana postaju sati zurenja u Facebook ili pak beskonačne kave, osjećamo potrebu za promjenom. Svaka kreativnost iz njih nestaje njihovim kročenjem u srednju školu, gdje prestankom slikanja, pjevanja i kreativnog pisanja na satima prepuštaju svoju maštu djetinjstvu, a dolaze u sukob sa surovom zbiljom. Ipak, u priču dolazi tračak nade kroz ideje dvoje učenika naše škole, Daniela Škalica i Mihaele Zajec (4. d), koji do društveno korisnih ciljeva dolaze upravo kroz umjetnost.

P: Daniele, što je to Dignitas?

D: Dignitas je neprofitna udruga osnovana u Zagrebu 2014. godine. Osnivači su dijelom učenici XVI. gimnazije. Sama ideja udruge je angažman mladih kreativnih pojedinaca na različitim projektima.

P: Kako si došao na ideju osnivanja udruge i koji ti je bio poticaj?

D: Na ideju sam došao spontano, primijetivši da ne postoje mjesta na kojima bi se mladi ljudi zainteresirani za različite umjetničke forme mogli okupljati i diskutirati o različitim idejama te se uključivati u projekte. Potaknut sam na samo osnivanje u biti jednim projektom humanitarne prirode na kojem sam počeo raditi još prošle godine.

P: Mihaela, vaš prvi projekt se zove Mladi za mlade, pa tko su ti drugi mladi za koje se radi i što je cilj projekta?

M: Cijeli projekt za ideju ima pomoći djeci u domovima za nezbrinutu djecu - ta djeca nemaju jednake mogućnosti i prilike kao mi. Oni po završetku srednje škole i navršavanju 18. godine bivaju prisiljeni izaći iz doma te se često nemaju kome ni obratiti, kuda otići. A ako imaju obitelj onda su to nažalost često one koje su proglašene disfunkcionalnima, a neki stvarno nemaju ni tu blisku rodbinu. Kako bi se pomoglo toj djeci, pokrenuli smo projekt Mladi za mlade u suradnji sa zakladom Vaša pošta. Ideja je da kroz film i sate koji će se održavati u više srednjih škola u Zagrebu potaknemo i osvjestimo gimnazijalce da pomognu. Od njih bi se prikupljale, ukoliko bi htjeli, dobrovoljne donacije simboličnog iznosa od 5 kn koje bi sve srednje škole u Zagrebu onda direktno uplaćivale tom jednom djetetu iz doma. Time bi se njemu osigurala financijska pomoć, za kasnije u životu, da može stati na svoje noge, da si može osigurati stan, hranu, nastavak školovanja i slično.

P: Kako se može pomoći na tom projektu i kako se mogu uključiti drugi mladi koji bi htjeli pomoći, a i osobe koje ne mogu pomoći konkretno na ostvarivanju projekta, nego samo žele donirati neku možda veću svotu?

M: Što se tiče većih svota, to se onda može direktno kontaktirati zakladu Vaša pošta s obzirom da oni rade s većim donatorima. Ukoliko netko želi pomoći na samom projektu, izuzev dobrovoljnih donacija, može pomoći i u ostavarenju ovog projekta volontiranjem u domovima. Više ćete znati uskoro kada se projekt proširi i plasira po školama.

P: Daniele, što je konkretno udruga do sada postigla?

D: Trenutno smo u fazi snimanja filma koji će kasnije biti prikazivan po školama unutar sati koje će održavati naši volonteri. Ali ono čime se za sad možemo pohvaliti, izuzev samog osnivanja udruge, je činjenica da smo naišli na veiku potporu od svih strana. Tu pričamo o glumcima koji su se odlučili uključiti u film; prominentni su tu Tarik Filipović, Goran Grgić, Ksenija Marinković, Marina Redžepović kao i mnogi drugi. Trenutno nas je osam škola uvrstilo u kurikulum, tako da, evo, to su neka trenutna postignuća. Ali vidimo u biti da je projekt jako perspektivan i da će se dalje širiti. Čak sam nedavno dobio kontakt i od predstavnika Zbora studenata što je princip koji slično funkcionira učeničkom vijeću u Zagrebu, samo za studente. Tako da ćemo vjerojatno proširiti ovaj projekt sa samih srednjih škola i na fakultete. I planiramo se dalje širiti na ostatak Hrvatske jer bi to bila jedna infrastruktura koja bi pomagala toj djeci da stanu na svoje noge.

P: Kako privući mlade talentirane ljude kada se želi pokrenuti takav projekt?

D: Mislim da je odličan način za privući ih time što shvaćaju da samim svojim angažmanom u takvom projektu oni imaju dosta toga što dobiju zauzvrat. To je primjerice činjenica da svi uključeni ljudi postižu neku vrstu promocije time što rade. Oni se isto tako uspijevaju istaknuti u svojim umjetničkim poljima radeći na takvim projektima. Ali isto tako raste upravo svijest o društvenoj problematici i oni s vremenom postaju sve više i više angažirani oko te problematike i to je razlog zbog kojeg smatramo da je ovaj projekt dobro koncipiran.

P: Mihaela, tko je sve dobrodošao u udrugu?

M: Realno, svatko je dobrodošao. Osoba kojoj možda nije primarni interes umjetnost, ali se želi istaknuti kao govornik, menadžer, producent se jednako tako može pridružiti. Stvarno svatko tko ima bilo kakve tendencije produktivnosti je veoma dobrodošao u udrugu.

P: Koje su uloge predsjednice? Što su konkretne sitnice možda koje radiš, nekakvi detalji, koji se možda čine nevažnima, a koje ne zna dosta ljudi? Primjerice u smislu administracije?

M: Uloge predsjednice su zastupanje udruge u pravnim poslovima, kao i financijskim. Kao predsjednik čovjek treba i prezentirati vlastitu udrugu u javnosti. Samo vođenje udruge iziskuje visoku razinu poznavanja zakona što dolazi spontano tijekom čitavog procesa osnivanja. Ali se nauči još i dosta drugih stvari koje su bitne za život – poput primjerice pisanja zamolbi, memoranduma. Dobije se taj jedan veliki uvid u čitavu poslovnu sferu. Od samog osnutka imala sam priliku sudjelovati na više poslovnih sastanaka s različitim strankama, počevši od Hrvatske pošte, gdje smo pregovarali za različite lokacije vezane uz film. A na filmu sam imala ulogu producentice, što me isto tako upravo upoznalo s time kako mogu osigurati određenu lokaciju, rekvizite i ostale potrepštine.

P: Pred koje se sve prepreke može naići? Recimo neozbiljno shvaćanje od strane odraslih jer ste vi „klinci“, možda manjak povjerenja, slobodnog vremena zbog škole, manjak resursa?

M: Upravo suprotno! Mi osobno nismo imali nikakvih problema jer smo tome pristupili svi izuzetno ozbiljno i poslovno – pripremili smo se, uvijek smo znali što reći u kojem trenutku, što točno tražimo. Tako da samo jako dobra organizacija olakšava jako puno stvari. Što se tiče škole, ako imate dobro organiziran plan nadoknađivanja, nećete se susresti s problemima.

D: Može reći da je upravo sama činjenica što jesmo tako mladi nešto što nam je dalo na kredibilitetu i razvoju čitavog projekta - mnogi ljudi cijene angažman mladih.

P: Daniele, koji su sljedeći projekti, planovi udruge i kako nastavljate sve skupa?

D: Sada mogu s vama podijeliti neke neslužbene informacije budući da mnogi projekti još nisu aktualni. No, ono što sigurno planiramo u jednom trenutku realizirati su tečajevi različitih područja za srednjoškolce i studente. Tu pričamo o režiji, pisanju, snimanju, fotografiji, glazbi, glazbenoj produkciji. Dakle, naši bi volonteri vodili takve tečajeve koji bi bili pristupačni svima i u biti bili bi odlični načini za upoznavanje ljudi sličnih interesa.

Petra Galović, 4. d

 Kumstvo u Africi

piše: Margareta Blažević, 1.e

Prije nekoliko mjeseci 1.e razred odlučio je samostalno inicirati kumstvo kako bi dao doprinos stvaranju bolje životne perspektive jednom djetetu i omogućio mu dobivanje potrebne naobrazbe koje njegovi roditelji ili skrbnici nisu u mogućnosti financirati.
Zajednički smo zaključili da je plemenito uložiti dio našeg džeparca kako bismo osigurali barem malo svjetliju i perspektivniju budućnost našem štićeniku.

Imamo sreću da je nama obrazovanje osigurano, a sada smo to htjeli pružiti i drugima. U razgovoru s profesoricama Kauzlarić i Trogrlić, odlučili smo pružiti pomoć jednom djetetu iz Tanzanije putem udruge "Kolajna ljubavi". Ta  nam je Udruga bila na vrhu liste prioriteta jer nam je ponudila mogućnost dopisivanja sa štićenikom za vrijeme njegova obrazovanja.
Udruga je osnovana po uzoru na svjetsku inicijativu s ciljem pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Akcija kumstva odnosno sponzorstva djeteta, kojom se ulaže 120 eura za godinu dana pohađanja škole, pokrenuta je gradnjom sirotišta i prihvatilišta za nezbrinutu djecu kako bi se malo ublažila tužna svakodnevica stanovnika Sangei, jednog od najsiromašnijih gradova u Tanzaniji.
Sirotište je izgrađeno 2010. godine na crkvenom zemljištu koje je naknadno nazvano po jednom od najštovanijih svetaca u Hrvatskoj -  Sv. Antunu. Udruga, također, organizira humanitarne projekte diljem Hrvatske.
Sponzorstvo djeteta u Africi poznato je u cijelom svijetu i pruža djeci obrazovanje, no najčešće se ipak financiraju njihove osnovne životne potrebe kao što su čista voda i svakodnevna hrana. Svjetske organizacije ističu da je kumstvo djetetu najbolji oblik borbe protiv siromaštva te na svojim web stranicama nude razne načine na koje, svatko od nas, može pomoći.

Dobro se prethodno informirajući, razrednica prof. Nataša Kauzlarić je u suradnji s razredom napisala i poslala e-mail Udruzi moleći da nam osigura pružanje pomoći jednom djetetu.
Svakog smo dana iščekivali odgovor koji je trebao stići, kako bismo što prije čuli bilo kakve informacije o našem štićeniku.
Kada je poruka odgovora konačno stigla, bili smo presretni i  dirnuti.
Naša štićenica zove se Juliana Komba. Kreće u prvi razred srednje škole i rođena je u dvanaestom mjesecu 1999. godine što je čini samo nekoliko godina mlađom od većine nas.
U pismu smo saznali da su joj roditelji umrli, a o njoj i njezinoj sestri Agnes sada brinu baka i djed koji su vrlo siromašni i žive u malom selu kraj grada Songee na jugu Tanzanije. Također, na razmišljanje nas je potaknuo njezin opis načina života i nezamislivog siromaštva kojim je okružena.
Naime, tamošnje obitelji se svakodnevno iscrpljuju kako bi zaradili dovoljno novaca, barem za minimalnu količinu hrane ili odjeće, a djeca koja nemaju mogućnosti polaziti školu, svakodnevno rade na polju i pokušavaju se nekako prehraniti.
Julianini baka i djed polako gube snagu koja im je potrebna za rad u polju i prehranjivanje obitelji pa tako nisu ni razmišljali o mogućnosti obrazovanja djece. No, to se promijenilo i sada ni baka ni Juliana ne mogu pronaći riječi kojima bi opisale sreću koju osjećaju.
Mi smo, dakako, presretni što smo mogli usrećiti bilo koga, a kamoli dijete kojemu je to bila jedina nada za bolji život. Onoga dana kada smo primili informacije o Juliani, ponosno smo obznanili cijeloj Školi  da je naš projekt uspio.

Zasada smo jedini razred koji je ostvario i podržao ovakav projekt jedne hrvatske udruge i nadamo se da će se još razredâ i pojedinaca pridružiti inicijativi kojom se zajednički može osigurati nečija budućnost.
Za informacije o uključenju u projekt kumstva i članstvu u udruzi "Kolajna ljubavi" možete saznati na njihovoj web stranici:
http://www.kolajna-ljubavi.hr/      

LEKENIK

Početak jedne lijepe priče

Nižepotpisanog, entuzijastičnog prvašića dopala je čast i zadovoljstvo da u Ljetopisu vrle nam XVI. gimnazije, školske godine ’11./’12., piše upravo o ovoj temi.

Dakle, na inicijativu izvjesnog političkog dužnosnika naše gimnazije ( pod tim se misli, dakako, na predsjednike razreda), u prosincu 2011., udareni su temelji Plana o dugoročnoj suradnji XVI. gimnazije i S.O.S. Dječjeg sela ,,Lekenik’’, koje pripada Organizaciji S.O.S. Dječjih sela diljem svijeta u preko stotinu i dvadeset zemalja.

Nakon što je snijeg okopnio, jednog lijepog dana u ožujku 2012., preciznije 17-og, delegacija u sastavu: ravnateljica, dvije profesorice te dvadesetak učenika 2.e, 2.c, 1.c te 1.e, uputili su se autobusom prema S.O.S. Dječjem selu Lekenik, smještenom u istoimenom selu sjeverozapadno od Siska, kako bi, riječima spomenutog, ,,uspostavili diplomatske relacije’’. Nakon otprilike 45 minuta vožnje, stigli su do stanice koja je točno nasuprot Narodnoj knjižnici i cijelom kompleksu Dječjeg sela, te produžili do Sela, gdje ih je dočekalo rukovodstvo na čelu s direktorom, Marijom Čovićem. Nakon upoznavanja, uslijedio je posjet jednoj od kuća u Selu. Naime, štićenici Dječjeg sela podijeljeni su u skupine od pet do osam štićenika. Raspoređeni su u kuće opremljene sa svim modernim uređajima te vlastitom S.O.S. majkom - vrlo požrtvovno zanimanje koje zahtijeva 24-satnu pažnju.

Naši učenici su obradovali mališane igračkama i slatkišima. Uslijedila je igra i druženje s tom dragom i pametnom djecom.

Učenice Šesnaeste, beba i direktor

Nakon toga, delegacija je pozvana u Društveni centar Sela, gdje je za njih postavljena i odigrana izvrsna predstava ,,Guslač na krovu’’. Četvrtina delegacije i sami su glumci, članovi mladih snaga engleske dramske grupe velecijenjene nam Šesnaeste, i svi su bili zaprepašteni i ugodno iznenađeni zrelošću izvođenja te dubinom teme obrađene u predstavi koju su izveli učenice i učenici nižih razreda osnovne škole, štićenika Sela. Mnogi su se oduševili kada su čuli da imamo englesku dramsku grupu te uzeli u obzir upis - upravo u našu gimnaziju. Do tada će nastaviti vježbati glumu pod palicom Rusmira Agačevića Rusa, znamenitog dramaturga, glumca i redatelja.

Mladi glumci, dužnosnici Sela te časna delegacija

Kasnije su se učenici družili s djecom u sobi s instrumentima, uz malo dobre glazbe, pretežito iz 80-ih godina prošlog stoljeća te na igralištu, na kojem su evocirane uspomene na mlađe dane… To je bilo evidentno iz jurcanja po tratini i pentranja po toboganima čednih učenika drage nam škole! Ah, ta dječurlija!

U svakom slučaju, posjetom ne samo da su udareni temelji dugoročnoj suradnji već su uspostavljena i nova prijateljstva, a naši učenici (a možda i profesorice) vratili su se u djetinjstvo.

Nakon deset dana, povodom Svjetskog dana kazališta, 27. 3., naši učenici ponovno su posjetili Lekenik – ovaj puta tu su bili ravnateljica, prof. Nina Karković; voditeljica engleske dramske grupe i lektorica, prof. Maria Antoinetta Jurjevich; te petero učenika – manji dio naše grupe koja inače broji preko dvadeset članova. Suradnja se već materijalizirala – naime, sedmero veličanstvenih potrpalo se u službeni kombi S.O.S. Dječjeg sela, koji je došao po njih pred stepenice gimnazije. Kada su tamo došli, dočekala ih je puna dvorana Društvenog centra Sela, s preko dvije stotine ljudi. Osim dva Moliereova skeča, koje su odigrali naši učenici, by order of appearance - Lucija Lacković, Iva Vujec i Ivan Stazić Jurišić te Hrvoje Korbar i Ante Bašić – tamo je odigran i niz kraćih predstava i skečeva niza sudionika, primjerice učenika Židovske škole u Zagrebu. Istaknuli bismo i čitanje jedne bajke u kojoj je, kao iznenađenje dana, gostovalo desetak ljudi kreme hrvatskog glumišta – Rene Bitorajac, Goran Navojec, Vedran Mlikota i drugi.

Što se tiče naših učenika, štovani auditorij je bio očaran iz više razloga – prvo, to je Moliere; drugo - pa to je na engleskom!, te treće – glumom.

Na ‘stejĐu’

Naime, naših petero glumaca bilo je tako sjajno da su spomenuti hrvatski dramski prvaci, koji su sjedili u prvom redu – izvadili mobitele i snimali ih; dok su ravnateljica i lektorica sjale od ponosa. U druženju koje je kasnije uslijedilo, glumci i redatelji su nahvalili kako glumce, tako i ravnateljicu i lektoricu, ističući da su ,,skinuli’’ sve glumačke poante, fantastično odradili geste i mimiku, te generalno obarali s nogu.

Kasnije su se zabavljali u sobi s instrumentima te su, kao prave lo0de gloomaxchice, ovjekovječili ovaj znameniti događaj.

Mislite da je ovo uštogljena škola? Think again ;)

Ne može se od glume živit’…

U petak, 13. 4., održan je Humanitarni koncert XVI. gimnazije u Kinu Mosor, također pomno planiran još od 2011.godine. Sav prihod, oko 4500 kuna, doniran je upravo Dječjem selu. Za taj novac kupljena je klima u Društvenom centru, te će odsad našim glumcima i posjetiteljima biti ugodnije provoditi vrijeme tamo (nižepotpisani se usudi primijetiti kako smo se još u 3. mjesecu skuhali pod perikama i u renesansnoj odjeći, premda nam to tada, dakako, nije ni najmanje smetalo, ponajviše zbog publike).

Šestog svibnja, S.O.S. Dječje selo Lekenik je imalo 20. obljetnicu postojanja, te je malobrojna delegacija XVI. gimnazije prisustvovala velebnom cjelodnevnom događaju. Bila je malobrojna stoga što je već tada, na žalost, počelo ,,ludilo’’ od ,,deset testova po tjednu’’…

Sve u svemu, ove godine je ponajprije zahvaljujući naporu i inicijativi naših prvašića, započeto prijateljstvo Šesnaeste i Lekenika ( OVO JE PORUKA ZA VAS, NOVI PRVAŠIĆI ;)).  Već postoje planovi za organizirani posjet naših učenika u zadnjem kvartalu 2012.god., kako bi sudjelovali u maratonskom, višednevnom neprekidnom čitanju bajki za mališane diljem svijeta putem videoveze iz Društvenog centra Sela. Sklapanjem ovog prijateljstva, XVI. gimnazija je dala svoj mali, plemeniti doprinos podizanju razine s(a)vijesti, tolerancije i prijateljstva među ljudima te prepoznavanju gorućih društvenih problema; kako među svekolikim pučanstvom, tako i među vlastitim osobljem i ljudstvom. Nadamo se da smo bacili pokoju iskricu na vatru građanske svijesti, te da će se i ostali pojedinci i razredi vremenom uključiti u ovaj i slične projekte, kao što je, primjerice, kumovanje djeci manje sretnoj od nas u nerazvijenim zemljama; za iniciranje kojeg je također, ponosni smo reći, zaslužan upravo naš, ,,novački i gušterski’’ 1.e.

Ante Bašić

By God’s grace, primus inter pares,

1.e

Humanitarni koncert XVI. gimnazije – „Srca puna želja"

Petak trinaesti, mjesec travanj.

Kino „Mosor“ preplavili su srednjoškolci; među njima i njih dvadesetak koji će iduća 2-3 sata morati zabavljati publiku. No, jesu li u tome zaista i uspjeli?

Humanitarni koncert XVI. gimnazije bio je organiziran pod sloganom: "Srca puna želja", a cilj je bio skupiti novac za Dječje SOS selo Lekenik.

Ena i Ivan Begčević, Luka Šepat, Kaja Šišmanović, Juraj Milačić, Ela Jurko , Marko Jankek i Lucija Maroević, učenici su XVI. gimnazije koju su uz svekoliku pomoć Ravnateljice Nine Karković i profesorice Ive Đorđević postavili ovaj veliki događaj na noge.

Bilo je mnogo posla, mnogo priprema, a povrh svega živciranja oko organizacije samog koncerta. Krajem večeri, na te smo porodiljske muke zaboravili jer je publika iz Kina Mosor izlazila izrazito zadovoljna, a naš humanitarni cilj postignut.

E.K.B., Deszabotaža, Mjuzikl, Big Strip Gorila, Proleter i Tough Luck Bros je 6 bendova koji su imali priliku biti na pozornici Kina Mosor i zabavljati publiku.Uz specijalne goste, virovitički bend Vatru, svoj su posao odradili odlično i bez imalo poteškoća.

S obzirom na pozitivan odaziv ovome događaju, nadamo se da će XVI. gimnazija nastaviti ovu tradiciju i da ćete i  ubuduće pohoditi naše humanitarne koncerte!

Lucija Maroević, 3.a

 Posjet domu za starije i nemoćne „Trnje“

            Naša ideja o posjetu domu za starije i nemoćne osobe rodila se na jednom od satova etike. Bližilo se božićno doba i zaključili smo da je upravo tada najvažnije iskazati brigu prema članovima svoje zajednice. Složili smo se da je najmanje što možemo učiniti - posjetiti jedan od mnogobrojnih zagrebačkih domova i svojim prisutstvom unijeti veselje u  svakodnevicu njegovih stanara .

Tog zimskog dana, sastali smo se pred Vjesnikom i pod budnim okom prof . Kornelije Medić i ravnateljice prof. Nine Karković, zaputili se prema svom odredištu. Čim smo zakoračili u prostorije doma, osjetili smo toplu atmosferu i zadovoljstvo zbog svoje odluke . Nakon što nam je glavna njegovateljica ispričala neke osnovne činjenice o domu i njegovom radu, uzeli smo kolače i monogobrojne „oblizeke“ koje smo pripremili, i krenuli prema društvu koje nas je željno iščekivalo. Na naše ugodno iznenađenje, naši domaćini su i nama pripremili grickalice i sokove. Pošto smo imali sve glavne sastojke, naše druženje je moglo početi. Za uvod smo otpjevali nekoliko prigodnih pjesama u kojima su nam se pridružili simpatični djedovi i bake. Sa sigurnošću mogu reći da se među njima krije veći broj neotkrivenih talenata, neki su čak znali riječi pjesama bolje od nas samih . Na posljetku smo se svi malo umorili pa smo odlučili predahnuti uz slasne kolače i čaj .Razgovor je krenuo sam od sebe, a tih nekoliko sati je - proletjelo. Saznali smo mnogo o njihovim svakodnevnim aktivnostima . Dom se brine da njegovi stanovnici imaju na raspolaganju svakojake radionice kako bi im dan bio što ispunjeniji i protekao što ugodnije. Također posjeduju knjižnicu, kako bi i „literarni apetiti“ uvijek bili zadovoljeni. Likovna radionica je najviše zastupljena, što smo mogli zaključiti po mnogobrojnim radovima i umjetničkim djelima koja su visila na zidovima. Tu se moglo vidjeti pregršt vjenčića od svakojakog bilja i božikovine, te mnoga djela s božićnim motivima. Fotografije, slike, čak i skulpture. Sve je vrvjelo bojama i entuzijazmom . Prva stvar koja nam je zapela za oko kad smo ušli, bili su upravo ukrasi i dekoracije. Nismo imali pojma da su za njih zaslužni isključivo stanari doma. Njihova je angažiranost svakodnevna, a ne samo u vrijeme blagdana. Svojim radovima obilježavaju dolazak novih godišnjih doba ili pak zabavne manifestacije kao što su maškare, Martinje ili nešto slično. Najvažnije je, dakako, zajedništvo, čiji se duh osjetio.  Neki su u domu, zapravo, počeli ponovno živjeti .Tamo imaju priliku dijeliti interese s ljudima slične dobi i uspostaviti jaka prijateljstva. Kako smo saznali od njegovateljice, mnogi su čak pronašli ljubav i vjenčali se. Možda je predrasuda da ljudi u domovima pate. U ovom to zasigurno, nije slučaj.

Starijim ljudima je isto tako potrebno razumijevanje i razgovor, a tko ih može bolje razumjeti nego njihovi vršnjaci koji se također nose s poteškoćama starosti . U svakom slučaju, trebalo bi biti više domova kao što je ovaj. O njegovoj angažiranosti i trudu najbolje svjedoči radost i zadovoljstvo koje isijava s lica tih baka i djedova. Dio svoje radosti prenijeli su i na nas prilikom tog posjeta, a mi se nadamo da je bilo i obratno te da smo uspjeli u svom naumu. Nadamo se da smo ih uspjeli bar na trenutak zabaviti i razveseliti .