PROJEKT IZ ENGLESKOG JEZIKA: O DVIJE STOTINE I PEDESETOJ OBLJETNICI AMERIČKE
DEKLARACIJE O NEOVISNOSTI (MARKING THE 250TH ANNIVERSARY OF THE SIGNING OF
THE DECLARATION OF INDEPENDENCE)
šk. god. 2025./ 2026.
Projekt kojim se obilježila dvije stotine i pedesta obljetnica američke Deklaracije o
neovisnosti proveden je u 2.a razredu na nastavi Engleskog jezika kod profesorice Lade
Rebernjak od rujna 2025. do lipnja 2026. godine. Učenici koji su pripremili izlaganja u
projektu proučili su razdoblja i događaje američke povijesti koji su prethodili potpisivanju
ovog dokumenta. Ostali učenici razreda slušali su izlaganja te su sudjelovali u raspravama
prije i nakon kratkih filmova povezanih s temom.
Naseljavanje Amerike dugotrajan je proces ljudskih migracija i nastanjivanja, koji je započeo
dolaskom prvih domorodačkih naroda iz Azije. Uz to, podrazumijeva i kasnije razdoblje
europske kolonizacije velikih razmjera, koje je započelo krajem 15. stoljeća dolaskom
Španjolaca i Portugalaca, te se nastavilo tijekom 17. i 18. stoljeća dolaskom Engleza,
Francuza, Nizozemaca i drugih. Te su europske sile osnovale kolonije diljem Sjeverne i Južne
Amerike, često potiskujući postojeće domorodačko stanovništvo i stvarajući složene odnose
koji su uključivali trgovinu, sukobe te naposljetku i stvaranje novih nacija.
U svojem prikazu naseljavanja autohtonog stanovništva (Indigenous Settlements) Nina
Nevistić navela je kako se vjeruje se da su prvi stanovnici Amerika doselili iz Euroazije
prelazeći kopneni most zvan Beringija, koji je tijekom ledenog doba povezivao Sibir i Aljasku,
a taj se proces vjerojatno dovršio i prije više od 30.000 godina. Ti rani ljudi, poznati kao
paleoindijanci, proširili su se kontinentima te su se s vremenom razvili u stotine zasebnih
skupina. O točnom vremenu i načinu tog prvotnog naseljavanja još uvijek se raspravlja, no
genetski dokazi upućuju na to da se ključna skupina predaka odvojila od istočnih Azijata prije
otprilike 39.000 godina te se kasnije miješala s potomcima izvorne istočnoazijske populacije,
čime su nastali preci većine domorodačkih naroda Amerika.
Gašpar Janković govorio je o ulozi Kristofora Kolumba u američkoj povijesti (Christopher
Columbus). Između 1492. i 1504. godine talijanski istraživač i moreplovac predvodio je četiri
španjolske prekooceanske pomorske ekspedicije u Ameriku. Ta su putovanja Europljanima
omogućila spoznaju o postojanju Novog svijeta. Kolumbo je 1492. godine, uz potporu
španjolskog dvora, isplovio iz luke Palos de la Frontera i stigao do karipskog otočja. Cilj mu je
bio pronaći zapadni put do Azije, pronaći zlato i širiti kršćanstvo. Vojna konkvistadorska
kolonizacija Srednje i Južne Amerike, koja je zatim uslijedila, dovela je do sloma golemih
domorodačkih carstava te eksploatacije prirodnih bogatstava u korist europskih sila.
U vrijeme Kolumbovih putovanja Ameriku su nastanjivali njezini starosjedioci, a Kolumbo je
kasnije sudjelovao u počecima španjolskog osvajanja Amerike. Umro je 1506. godine, a
sljedeće je godine Novi svijet nazvan Amerika prema Amerigu Vespucciju, koji je shvatio da
je riječ o zasebnoj kopnenoj masi. Potraga za zapadnim putem do Azije završila je 1521.
godine, kada je Magellanova ekspedicija preplovila Tihi ocean i stigla do jugoistočne Azije,
nakon čega se vratila u Europu i prvi put oplovila svijet.
Španjolska i Portugal prve su europske sile koje su osnovale kolonije. Španjolska je polagala
pravo na golema područja u Meksiku, Srednjoj i Južnoj Americi te na Karibima. Španjolci su
također osnovali prvo stalno europsko naselje u Americi, Santo Domingo (1496.), a kasnije i
St. Augustine na Floridi (1565.), prvu stalnu europsku koloniju na području današnjih
Sjedinjenih Američkih Država.
Svojom prezenatcijom Portugalske kolonije (Portuguese Colonies) i Fran Mudrić potaknuo je
razred na usvajanje novih znanja. Najveća i jedina glavna portugalska kolonija u Americi bio
je Brazil. Otkrio ga je istraživač Pedro Álvares Cabral 1500. godine, a kolonizacija je službeno
započela 1530. godine uspostavom prvih stalnih naselja. Cijeli prostor podijeljen je 1534.
godine na 15 kapetanija kako bi se potaknuo razvoj, a 1549. godine osnovana je ‘’Generalna
kapetanija’’ sa sjedištem u Salvadoru, čime je kolonija izravno podređena portugalskoj kruni.
Europske sile Engleska, Francuska i Nizozemska započele su ekspanziju u Sjevernoj Americi
početkom 17. stoljeća, usmjerivši se primarno na trgovinu krznom i resursima, za razliku od
agrarnog modela engleskih kolonija. Međutim, zbog međusobnog suparništva, ove tri sile
ubrzo su došle u sukob. Engleska je osnovala svoja naselja na istočnoj obali, poput
Jamestowna 1607. godine te koloniju Plymouth 1620. godine, koje su postale temelj za
razvoj trinaest kolonija. Francuska je 1608. godine osnovala Quebec pod vodstvom Samuela
de Champlaina, razvijajući golemu trgovačku mrežu duž rijeke St. Lawrence i Velikih jezera.
U svojem izlaganju, Hana Hrga objasnila je važnost nizozemskih kolonija u Americi (Dutch
Colonies in America) jer su one značajno oblikovale kulturni i gospodarski krajolik Sjedinjenih
Američkih Država. Nizozemci su 1614. godine osnovali sjevernoameričku koloniju Novu
Nizozemsku, koja je zauzimala područje današnjih saveznih država New York, New Jersey,
Delaware i Connecticut. Potaknuta unosnom trgovinom krznom, Nizozemska
zapadnoindijska kompanija osnovala je 1625. godine svoj glavni grad, Novi Amsterdam, na
otoku Manhattan. Taj teritorij 1664. godine preuzela je Engleska.
Sedmogodišnji rat i uzroci američke revolucije (The Seven Years’ War and the Causes of the
American Revolution) tema je prezentacije Stipana Buklijaša. Francusko-indijanski rat bio je
sjevernoamerički sukob u sklopu šireg imperijalnog rata između Velike Britanije i Francuske,
poznatog kao Sedmogodišnji rat. Francusko-indijanski rat započeo je 1754., a završio
Pariškim mirom 1763. godine. Taj je rat Velikoj Britaniji donio golemu teritorijalnu korist u
Sjevernoj Americi, no sporovi povezani s naknadnom politikom prema pograničnim
područjima i podmirenjem ratnih troškova za posljedicu su imali nezadovoljstvo kolonija te,
naposljetku, Američku revoluciju.
Još su neke europske sile odigrale ključne uloge u kolonizaciji i oblikovanju Amerika.
Rusija je istraživala i polagala pravo na teritorije duž pacifičke obale, protežući se od Aljaske
sve do Kalifornije. Švedska je 1638. godine osnovala koloniju Novu Švedsku u dolini rijeke
Delaware, koju su kasnije preuzeli Nizozemci. Danska-Norveška je, uz Švedsku i Nizozemsku,
započela kolonizaciju dijelova Kariba. Tijekom 18. stoljeća Danska-Norveška obnovila je
nekadašnje norveške kolonije na Grenlandu.
Europsko naseljavanje dovelo je do raseljavanja, porobljavanja i genocida nad mnogim
autohtonim narodima, kao i do novih bolesti koje su desetkovale populacije domorodačkih
naroda Amerike. Dolazak Europljana zaoštrio je i sukobe među domorodačkim plemenima
jer su se neka od njih udružila s europskim silama radi vlastitih teritorijalnih borbi, pri čemu
se razvio složen, a često i nasilan odnos. Do 1700. godine Engleska, Francuska i Španjolska
učvrstile su svoje položaje u Sjevernoj Americi, čime su stvoreni preduvjeti za buduće
sukobe i konačni nastanak Sjedinjenih Američkih Država.
Trinaest kolonija uživalo je određeni stupanj samouprave i provodilo je aktivne lokalne
izbore, pritom se odupirući zahtjevima Londona za većom kontrolom. Francusko-indijanski
rat (1754. – 1763.), vođen protiv Francuske i njezinih indijanskih saveznika, doveo je do
porasta napetosti između Britanije i trinaest kolonija. Tijekom 1750.-ih kolonije su počele
međusobno surađivati umjesto da izravno komuniciraju s Britanijom. Uz pomoć kolonijalnih
tiskara i novina, informacije o tim međukolonijalnim aktivnostima i pitanjima širile su se te
poticale zahtjeve za zaštitom prava kolonista kao ”Engleza”, a osobito načela ‘’nema
oporezivanja bez predstavništva” (‘’no taxation without representation’’).
Britanski parlament donio je niz zakona kako bi se prikupili prihodi iz kolonija, uključujući
Zakon o pristojbama (Stamp Act, 1765.), Townshendove zakone (Townshend Acts, 1767.) i
Zakon o čaju (Tea Act, 1773.). Ti su zakoni izazvali prosvjede, bojkote i nasilje, poput
Bostonskog masakra (The Boston Massacre, 1770.).
Bostonsku čajanku (The Boston Tea Party) u svojem izlaganju opisala je Lucija Mendeš.
Dočarala je prosvjed održan 16. prosinca 1773. godine, tijekom Američke revolucije.
Prosvjed u Bostonu, glavnom gradu Massachusettsa, jedne od trinaest kolonija Britanske
Amerike, pokrenuli su ”Sinovi slobode” (‘’Sons of Liberty’’). Zbog protesta došlo je do
eskalacije neprijateljstava između Velike Britanije i patriota koji su se protivili britanskoj
politici prema američkim kolonijama. Kolonisti su prosvjedovali protiv Zakona o čaju (Tea
Act, 1773.) bacanjem čaja u bostonsku luku, što je potaknulo britansku vladu da donese
Prisilne zakone (Coercive Acts), u američkim kolonijama poznate i kao Nepodnošljivi zakoni
(Intolerable Acts). Zbog tih se zakona zatvorila bostonska luka i samouprava u
Massachusettsu se ograničila, dodatno raspirujući nezadovoljstvo kolonista. Bitke kod
Lexingtona i Concorda (Battles of Lexington and Concord, travanj 1775.) bili su prvi vojni
sukobi u Američkom ratu za neovisnost. Sukobi između britanskih postrojbi i kolonijalnih
milicija označili su početak oružanog sukoba te je pomirba bila sve manje vjerojatna.
Američka revolucija – poznata i kao Američki rat za neovisnost – bila je pobuna vođena
između 1775. i 1783. godine, tijekom koje se trinaest sjevernoameričkih kolonija Velike
Britanije oslobodilo britanske vlasti i uspostavilo suverene Sjedinjene Američke Države,
utemeljene Deklaracijom o neovisnosti iz 1776. godine. Britanski pokušaji uspostave čvršće
kontrole nad kolonijalnim poslovima nakon dugog razdoblja politike ‘’blagotvornog
zanemarivanja” – uključujući uvođenje nepopularnih poreza – pridonijeli su sve većem
razdoru između Krune i velikog, utjecajnog dijela kolonista koji su oružanu pobunu
naposljetku vidjeli kao jedini preostali izlaz.
USVAJANJE DEKLARACIJE O NEOVISNOSTI (The Declaration of Independence, srpanj 1776.)
Plakat o samoj Deklaraciji o neovisnosti izradile su Ema Brodarić i Elena Srpak. Deklaracijom
se obrazlažu razlozi zbog kojih trinaest kolonija sebe smatraju neovisnim suverenim
državama koje više ne podliježu britanskoj kolonijalnoj vlasti. Autori Deklaracije su: John
Adams, Benjamin Franklin, Thomas Jefferson, Robert R. Livingston i Roger Sherman.
Ovaj dokument sastoji se od sljedećih cjelina:
Uvod (Introduction): objašnjava razloge zbog kojih su kolonije odlučile prekinuti veze s
Velikom Britanijom i uspostaviti vlastitu državu.
Preambula (Preamble): govori o temeljnim ljudskim pravima te sadrži slavnu tvrdnju o
jednakosti svih ljudi te njihovim neotuđivim pravima na život, slobodu i potragu za srećom.
Optužba protiv kralja Georga III. (Indictment of King George III): najopsežniji je odjeljak.
Navodi dvadeset i sedam konkretnih pritužbi na račun kralja poput nametanja poreza bez
pristanka, onemogućavanja trgovine i uskraćivanja prava na suđenje pred porotom kako bi
se dokazala njegova tiranija.
Osuda britanskog naroda (Denunciation of the British People): cjelina je kojom se izražava
razočaranje kolonista što su njihova britanska braća ignorirala njihove pozive na pravdu,
prisiljavajući ih da britanski narod smatraju ‘’neprijateljima u ratu, a prijateljima u miru’’.
Zaključak (Conclusion): završna je cjelina koju čini sama deklaracija. Njome se službeno
raskida veza između kolonija i Velike Britanije te se trinaest kolonija proglašava slobodnim i
neovisnim državama.
Nakon što je primio vijest o britanskom povlačenju iz Bostona u ožujku 1776. godine, Drugi
kontinentalni kongres donio je rezoluciju o neovisnosti 2. srpnja 1776., a 4. srpnja službeno
je usvojio Deklaraciju o neovisnosti. Deklaraciju je 4. srpnja 1776. godine jednoglasno
usvojio Drugi kontinentalni kongres, zasjedajući u zgradi Pennsylvania State House (kasnije
preimenovanoj u Independence Hall) u Philadelphiji.
U ovim burnim vremenima, glavne postavke Deklaracije o neovisnosti podsjetile su nas na
svoju važnost i aktualnost, osobito u kontekstu politike i političkih odluka američkog
predsjednika Trumpa. Ne smijemo zaboraviti poruku glasovitog citata: We hold these truths
to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator
with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty and the pursuit of
Happiness.
mr. sc. Lada Rebernjak, prof. savjetnik
POETSKA ŠETNJA SJEĆANJEM
Projektni nenastavni dan XVI. gimnazije
Uoči Dana Svih svetih, 31. listopada 2024.
Nositelji: mr. sc. Jasna Košćak, prof.
mr. sc. Lada Rebernjak, prof.
Lorena Ponoš, prof.
Učenici 1. a, 1. b, 3. e
Razrednice u pratnji razreda: Jasna Jukić Vukoja, 1. a i Vedrana Turk, 1. b.
Profesori sudionici: Ileana Tomljenović i prof. Sandra Golub.
Uz spomenike Augustu Šenoi, Antunu Gustavu Matošu i Tinu Ujeviću učenici su se sjećali i proslavljali život i rad pjesnika, njihov hod hrvatskim tlom i zagrebačkim ulicama, prinos hrvatskoj i svjetskoj književnosti i kulturi te čitali odabrane stihove. Potom su svakom pjesniku, uz spomenik, položili ružu.
Stihove su čitali: 1. a A. Šenoe; 1. b A. G. Matoša, 3.e T. Ujevića.
Šetnja i spomenici:
- Kip Augusta Šenoe,djelo Marije Ujević-Galetović, Zagreb, 1988.(Kip je postavljen u Vlaškoj ulici povodom sto i pedesete obljetnice Šenoina rođenja.)
August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenoga 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), bio je hrvatski novinar i književnik, novelist, romanopisac. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća razdoblja predrealizma te istinski tvorac moderne hrvatske književnosti. Njegove lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik.
- Matoš na klupi,djelo Ivana Kožarića, Zagreb, 1972. (Kip je postavljen na istočnoj strani Strossmayerovog šetališta.)
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika. Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma , secesionizma i ostalih pokreta, s osloncem na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa.
- Tin Ujević, djelo Mire Vuce, Zagreb, 1991. (Kip je postavljen u Varšavskoj ulici.)
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenoga 1955.) bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar.
Ujević je u pjesmama ostvario snažne naglaske osobne tragike, izrazio duboke tajne duhovne, netjelesne ljubavi, ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu, skladao složene filozofske refleksivne orkestracije, razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama, zanosio se raskošnom ditirambičnošću i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest.
Priložene fotografije tek donekle dočaravaju svečani ugođaj šetnje i proslavljanje hrvatskih književnika.
Mr. sc. Lada Rebernjak, prof.
Projekt: The Jazz Age in American Literature and Culture (Doba jazza u američkoj književnosti i kulturi)
Doba jazza (The Jazz Age) bilo je razdoblje od dvadesetih do ranih tridesetih dvadesetog stoljeća i vrijeme u kojem su jazz glazba i plesni stilovi stekli svjetsku popularnost. Kulturološke posljedice najprije su se osjetile u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je sve i započelo. Izvorno iz New Orleansa, uglavnom potječući iz kulture Afroamerikanaca, jazz je odigrao značajnu ulogu u širim kulturološkim promjenama toga vremena, a i dugo nakon njega.
Izraz jazz age dodatno je afirmirao i unaprijedio američki pisac Francis Scott Fitzgerald. Živeći mondenim i ekscentričnim životom on postaje generacijskim piscem i simbolom ovog poslijeratnog američkog doba. U visokonakladnim revijama objavljuje kratke priče, uglavnom u formi intimnih portreta izmaštanih pojedinaca, koje se mogu naći u zbirkama Flappers and Philosophers (Mondenke i filozofi, 1920.) i Tales of the Jazz Age (Priče iz Doba jazza, 1922.).
Projektom Doba jazza u američkoj književnosti i kulturi (The Jazz Age in American Literature and Culture) nastojala su se obuhvatiti glavna obilježja ovog razdoblja američke književnosti i kulture. Učenici 3. b i 3. e, sudionici projekta, od ponuđenih su tema izabrali podteme i naslove svojih prezentacija, a zatim su ih održali u svojim razredima.
Lara Stojanac i Marko Latin obradili su Fitzgeraldov roman Veliki Gatsby (The Great Gatsby), od čijeg se objavljivanja upravo ove godine navršilo stotinu godina. Opisujući život na Long Islandu te pripadnike newyorškoga visokog društva, Fitzgerald ocrtava bezvrijednu svakodnevicu nove američke elite, koja, zaslijepljena samodopadnošću i pritajenim ljubavnim žudnjama doživljava kraj romantičnih zabluda o vlastitome uspjehu. Slojeviti likovi poput Jaya Gatsbyja, špekulanta i krijumčara koji je zaljubljen u Daisy Buchanan, zavodljivu i ispraznu bogatašicu, njezinog supruga Toma Buchanana, Myrtle i Georgea Wilsona te modernističkog pripovjedača Nicka Carrawaya, mladića s američkog Zapada, uklopljeni su u kompleksnu priču i vjeran su prikaz vremena u kojemu je nastala. Uz ljubavnu priču i etičke dvojbe, u romanu se mogu naći i teme povezane s američkom kulturom i načinom života poput zabave, ambicioznosti, dekadencije, sjaja i dokolice viših društvenih slojeva.
Sonja Mlinac govorila je o Osnovnim pojmovima iz Doba jazza (Basic Concepts of the Jazz Age), pritom se osvrnuvši na njegove osnovne značajke: veliku popularnost jazz glazbe i plesa te rastući osjećaj slobode i modernosti.
Tomislav Horvat ovom je projektu pridonio temom Jim Crow: Segregacija u Doba jazza (Jim Crow: Segregation in the Jazz Age). Jim Crow bio je naziv rasnog sustava koji je djelovao prvenstveno, ali ne isključivo, u južnim i pograničnim državama između 1877. godine i sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Jim Crow označavao je puno više od tek niza krutih zakona protiv crnaca. Bio je to način života. Tijekom Doba jazza, zakoni Jima Crowa i rasna segregacija bili su duboko ukorijenjeni u američkom društvu, posebno na jugu. Iako su u Doba jazza crnačka kultura i glazba doživjele procvat, a i jazz glazba svoj uspon, ono se također poklopilo i s razdobljem kad su ovi zakoni bili najrigidniji i tako često stvarali složeno i kontradiktorno okružje.
Luka Prašnički obradio je temu Doba jazza i Velika depresija (The Jazz Age and the Great Depression). Dok su obilježja Doba jazza dvadesetih godina 20. stoljeća živopisna kultura, ekonomski napredak, uspon jazz glazbe, i osjećaj slobode, Velika depresija, koja započinje slomom burze 1929. godine, donosi sa sobom široko rasprostranjeno siromaštvo i ekonomske teškoće, nezaposlenost i društvena previranja.
Nika Šerkinić izložila je roman Ernesta Hemingwaya A sunce izlazi (The Sun Also Rises), koji također pripada Dobu jazza. Objavljen 1926. godine, to je prvi Hemingwayev veliki roman koji dočarava raspoloženje, osjećaje i stajališta skupine razočaranih iseljenika u poslijeratnoj Francuskoj i Španjolskoj.
Leonarda Ružić Periša izabrala je temu Žene u Burnim dvadesetima (Women in the Roaring Twenties). U Burnim dvadesetima žene su živjele u eri napretka, ali suočavajući se s neprestanim problemima. Dok su neke, osobito mlade i urbane žene, prihvatile nove slobode u modi, društvenom životu i osobnom izražavanju, mnoge su doživljavale kontinuiranu diskriminaciju u obrazovanju, zapošljavanju i političkim pravima.
Vita Klarić razredu je predstavila oblike zabave i plesa (Entertainment and Dancing). U Doba jazza karakteristične su i promjene društvenih normi i zabave, a mlađe generacije prihvatile su nove oblike glazbe i plesa, često podrijetlom iz afroameričkih zajednica. Plesovi poput charlestona i foxtrota, uz pojavu plesnih dvorana i noćnih klubova, postali su središnji dio društvene scene.
Lua Demoulin definirala je i opisala pojam koji se u Doba jazza često susreće: Moderne mlade žene (Flappers). Pripadnice subkulture dvadesetih godina dvadesetog stoljeća prihvatile su slobodniji i moderniji način života, usprotivivši se tako tradicionalnim normama svojeg vremena. Njihova prepoznatljiva odjeća poput kratke suknje, kratka kosa, uživanje u jazz glazbi i plesu (osobito charlestonu) te preispitivanje društvenih očekivanja odlike su dotad neviđenog ženskog izgleda i ponašanja.
Lara Gogić upoznala je razred s temom Jazz klubova (Jazz Clubs). Doba jazza, uz značajne kulturološke promjene, obilježavaju i brojni kultni jazz klubovi, osobito u gradovima poput New Yorka i Chicaga. Ta mjesta, od raskošnih objekata do manjih, intimnijih prostora, postala su središnja točka glazbene, plesne i društvene scene tog vremena.
U svojem opsežnom prikazu, Ivon Petrač govorio je o Jazz glazbi (Jazz Music) i njezinom razvoju. Jazz je glazbeni oblik, često improvizacijski, koji su razvili Afroamerikanci, a na koji su utjecali i europska harmonijska struktura i afrički ritmovi. Sve o čemu je govorio, Ivon je potkrijepio nizom impresivnih glazbenih primjera.
Doba jazza, koje se često povezuje s Burnim dvadesetima, spoj je tradicionalnih i modernih vrijednosti, a jazz glazba i s njom povezana kultura glavni su pokretač svih promjena.
Mr. sc. Lada Rebernjak, prof.
PROJEKT IZ PREDMETA ŠKOLA I ZAJEDNICA I IZ ENGLESKOG JEZIKA: VOLONTIRANJE I DOBROTVORNE ORGANIZACIJE U HRVATSKOJ I UJEDINJENOM KRALJEVSTVU (VOLUNTARY WORK AND CHARITIES IN CROATIA AND THE UNITED KINGDOM)
Projekt je proveden od rujna do lipnja šk. godine 2024. / 2025.
Nositelji projekta bili su: Kornelija Medić, prof. i Lada Rebernjak, prof. te učenici drugih, trećih i četvrtih razreda XVI. gimnazije.
Cilj projekta bio je razumjeti smisao volontiranja te pritom kod učenika razvijati odgovornost, empatičnost i socijalne vještine te omogućiti učenicima (kako sudionicima projekta tako i svima ostalima) cjelovit uvid u sličnosti i razlike u volonterskom radu te ustroju dobrotvornih društava ili humanitarnih udruga u Hrvatskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Projekt se izvodio na nastavi predmeta Škola i zajednica (prof. Medić) te na nastavi Engleskog jezika (prof. Rebernjak, samo u 4.b; učenice koje su sudjelovale u projektu su: Vita Fiket, Mara Jordan, Franka Marović i Antonija Žafran).
Svi nositelji i svi sudionici projekta tijekom školske godine mogli su se uključiti u planirane posjete domovima za djecu te domovima za osobe starije dobi te ponekom dobrotvornom društvu ili humanitarnoj udruzi.
Tijekom školske godine učenici su posjetili Volonterski centar, organizaciju koja se bavi razvojem i promicanjem volonterstva, Hrvatsku Knjižnicu za slijepe, u kojoj su tri odrasle osobe govorile o problemu vlastite slabovidnosti, ali i o zadovoljstvu vlastitim životima, Dom za starije osobe Medveščak, gdje su za štićenike doma učenici organizirali radionice iz stranih jezika te Centar za djecu u Nazorovoj ulici. Zagrebački humanitarci odazvali su se našem pozivu u školu pa je u ugodnom druženju gđa. Mia Sofilić Gaćeša učenicima opisala djelovanje ove humanitarne udruge. Zagrebački humanitarci pružaju humanitarnu pomoć, pokušavaju poboljšati kvalitetu života osobama slabijeg imovinskog statusa, samohranim roditeljima, djeci s poteškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, te starijim i nemoćnim osobama.
S obzirom na Ujedinjeno Kraljevstvo dobrotvorne organizacije imaju duboke korijene koji datiraju još iz srednjeg vijeka. Samostani i crkve bili su glavna središta za pomoć siromašnima i potrebitima. Donacije crkvi često su se rabile kako bi se siromašnima omogućila hrana, odjeća i sklonište. Dobrotvorne organizacije postoje gotovo devet stotina godina. Jedna od najranijih je Bolnica sv. Križa u Winchesteru, koju je 1136. godine osnovao unuk Vilima Osvajača. Bolnica se još uvijek brine za starije osobe i osigurava kruh i pivo putnicima koji navrate. Prema prihodima koje ostvaruju, najbolje dobrotvorne organizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu su: The British Council, The Arts Council of England, United Learning, LTD i Cancer Research UK. Dobrotvorna organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu mora biti osnovana isključivo za ono što se naziva javnom dobrobiti. To znači da njezina jedina svrha mora biti dobrotvorna. Dobrotvorne organizacije ne mogu ostvarivati profit. Sav novac koji prikupe mora biti namijenjen postizanju njihovih ciljeva i moraju biti od javne koristi. Volontirati u Ujedinjenom Kraljevstvu znači provoditi neplaćeno vrijeme radeći nešto na dobrobit drugih. Volontiranje može biti formalno te ga mogu osmisliti organizacije ili neformalno, unutar zajednica. Volonteri mogu prikupljati novac, podržavati ili voditi događanja, sklapati prijateljstva, savjetovati, davati smjernice i informacije, pružati prvu pomoć, pružati pravnu i administrativnu podršku, itd. Organizacije javnog sektora također rade s volonterima. U Ujedinjenom Kraljevstvu svatko ima pravo volontirati. Volonteri mogu studirati, raditi ili biti u mirovini, a mogu biti i bilo koje dobi i bilo kojeg podrijetla.
Mr, sc. Lada Rebernjak, prof.
